Dot Hutchison- Svibanjske ruže

Naklada: Stilus knjiga/ 2020.
Prevoditelj: Ira Martinović
Broj stranica: 308

Istražiteljski tim FBI-a u sastavu Hanoveriana, Eddisona i Gonzalesove se još uvijek bori sa slučajem Vrta leptira. Slučajem sa brdom papirologije i brojnim odvjetnicima samog Vrtlara.

Sjećate se Vrta leptira? Impresivno zdanje u kojem je Vrtlar “čuvao” svoje Leptirice. Slučaj koji je riješen, ali za žrtve nikada neće biti prave odmazde.

Istražitelji strepe nad novim slučajem serijskog ubojice. Doduše, nije novi, već svako proljeće krvnički ubija mlade djevojke i njihova tijela izlaže u crkvama ukrašena cvijećem koje je ta djevojka voljela.

Priya je djevojka čiju sestru je spomenuti ubojica ubio prije pet godina, a upravo Priya ju je pronašla. Život sa neprestanim noćnim morama je težak, a teška je i činjenica da se zbog majčinog posta stalno seljakaju. No ono što ledi krv u žilama je činjenica da joj ubojica svako proljeće šalje bukete cvijeća. Cvijeća kojim je ukrašavao tijela svojih žrtava.
Priya utjehu nalazi u pismima Inare, preživjele iz Vrta leptira.

Potresno i frustrirajuće je čitati nešto ovakvo. Knjiga se bavi sa dva različita slučaja serijskih ubojica, dva različita pokušaja nastavljanja života i truda da se izbjegne ono najgore- susret sa ubojicom.
Psihička rastrojenost žrtava i njihovih obitelji, i posljedice koje ostavlja sam zločin na njima su obeshrabrujući i izazivaju svojevrsnu paniku u čitatelju.

Vidjela sam mnogo negativnih reakcija na knjigu, kao i da je lošija od prve. Meni nije. Sviđa mi se što se autorica više bavi emocionalnim stanjem žrtava, njihovom povezanošću sa napadačem i nespokojem koji ih čeka u budućnosti.

Sviđa mi se što je radnja više bazirana na psihološkom aspektu, a manje na samom zločinu.
Opisi su vrlo vjerodostojni i realistični, a stil pisanja je lagan i nimalo zamoran.

Knjiga mi se svidjela. Drugačija je od Vrta leptira, ali nikako lošija.
Cover mi se posebno sviđa. Daje slikovitu notu samom djelu.

Ocjena 4/5.