Naklada: Znanje/2020.
Prevoditelj: Mirjana Čanić
Broj stranica: 402
Poslijeratne dvadesete u Londonu, zlatna mladež, razuzdane zabave, lijepa odjeća, potoci šampanjca… Zvuči divno, a još divnije je ono što se nalazi unutar korica ove knjige.
Selina Lennox se odlično provodi sa svojim boemskim, bogatim društvom. Uz večeri provedene na zabavama i u gradskoj revi, uz jutra provedena u mamurluku i susramlju zbog njezinih čestih fotografija u novinama, Sve što Selina želi jest živjeti onako kako je njezin brat jednom htio živjeti. No, njega nema; rat je odnio njega, a njoj alkohol i prah donose zaborav.
“O, Selina… nemoj se nikad prestati zabavljati i tražiti radost u životu. Molim te, obečaj mi. Zapravo mislim da ne bih mogao podnijeti kad bi, povrh svega ostalog, i to nestalo.”
Uslijed jedne jurnjave gradom nabasa na siromašnog i lijepog slikara Lawrencea koji u njoj u trenutku izazove leptiriće u trbuhu i iskre u zraku. Iako ju izbjegava zbog njihovih različitih društvenih položaja i načina života, sudbina ih vrlo brzo spoji. To što je među njima, to je prava ljubav.
Iako joj je dogovoren brak sa bogatim i uštogljenim muškarcem, Selina odbija to. Sve do jednog sudbonosnog dana kada njezina najbolja prijateljica doživi nesreću.
“Težnje, ambicije i umjetnički dar mogli su te odvesti samo do određene točke, no put vlažnih, skučenih ulica obalnoga gradića Grosvenor Squarea bilo je pretnjerivanje.”
Čitava knjiga je pisana u dva vremenska razdoblja; 20-tih i 30-tih godina dvadesetog stoljeća. U ranijem razdoblju je Selina u svojim mladim i razuzdanim danima, zaljubljena i voljena. U kasnijem razdoblju Selinina kći Alice ostaje kod djeda i bake, i redovito prima majčina pisma sa istoka usput se nadajući da će majka brzo stići kući. No, Selina djevojčici iz daljine priredi potragu za blagom pritom ju usrećivši dok je sama u duši nesretna i slomljena. No je li to zaista tako?
“Nisko večernje sunce vidjelo se kroz pukotinu među njima, na samome kraju, njegove ružičaste zrake svemu su davale osjećaj konačnosti. Usne su mu bridjele. Nemoć mu je stisnula čeljust, prsa.”
Iona Grey ima prelijep i zadivljujuć stil pisanja koji vas potiče na maštanje i uživanje u poetski pisanoj knjizi. Lijepi i nadasve raskošni opisi su ono što ostavlja bez daha, ono što odvodi čitatelja u “zlatne” dvadesete, u maštanje i priliku da iskuse djelić glasa tog desetljeća.
Likovi su divno opisani, klasično britanski suzdržani, primjereni razdoblju u kojem se odvija radnja romana.
“Ne znamo što je to, ne točno, ali i ne trebamo, znaš? Samo trebamo čekati i vjerovati. Sve se dogodi u svoje vrijeme.”
Povijest nas uvijek prati, a mi moramo biti spremni ne zaboraviti ju- jer izbrisati se ne može. Ljubav nadilazi sve granice ukoliko je ona bezrezervna, iskrena i istinska, ona čista ljubav. Njezina sjena nadvisuje sve i prati nas zauvijek. Neki imaju sreće živjeti u toj ljubavi. Neki nemaju.
“Svakoga naposlijetku vrijeme sustigne. Ne možemo zauvijek bježati od stvarnosti.”
Predivna priča iz pera vrlo nadarene autorice koja izvrsno iskraja ljubavne priče u ratnim godinama.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 