Naklada: Fokus komunikacije/2021.
Prevoditelj: Nikola Perišić
Broj stranica: 360
Zamislite pljačku bezgotovinske banke. Sumanutu pljačku u kojoj pljačkaš traži samo šest tisuća i petsto. Ne milijune, samo šest tisuća petsto. Ali to je bezgotovinska banka. I što sada? Pljačkaš pokušava pobjeći. Trusi se potražiti izlaz, a naiđe na zgradu u kojoj može trčati samo prema gore, gore, gore. Sve dok ne naiđe na stan sa otvorenim vratima. Uskoči unutra i sa pištoljem (za kojeg nitko ne vjeruje da je pravi), sa fantomkom na licu zaprijeti ljudima.
Zvuči kao noćna mora. No za koga je to zaista noćna mora? Za ljude koji su se u tom trenutku pronašli u razgledavanju stana? Umirovljeni bračni par u potrazi za novim stanom za renoviranje? Mlade žene koje očekuju prvo dijete? Žena koja dolazi na razgledavanje stanova iz kojih se vidi most s kojeg joj je netko blizak prije mnogo godina skočio? Otkačena starica koja je tu “svoj na svome”? Neobičan čovjek prerušen u zeca? Ili pak iritantna agentica za nekretnine?
Možda je ipak pljačkašu noćna mora.
“Mi smo samo stranci koji prolaze jedni kraj drugih, i vaš se strah samo nakratko sudari s mojim kad se vlakna iz tkanine naših kaputa na jedan jedini trenutak međusobno isprepletu, negdje u gužvi na pločniku. Nikada zaista ne doznamo što radimo jedni protiv drugih, jedni s drugima, jedni za druge.”
A tu su i policajci- Jim i Jack. Muškarci koji se u malom gradiću moraju baš na Staru godinu nositi sa slučajem pljačke i otmice. Sa svim tim neobičnim ljudima koji se čine poput hrpe idiota. Sa Štoklomljanima koji im stižu soliti pamet.
“Oni koji te uspijevaju nasmijati potrajat će ti cijeli život.”
A možda sve to izgleda poput skoka u prazno. S vrha mosta. Možda sve to vuče konce desetak godina unazad. Možda su i povezane sve te duše koje se susretnu tog neobičnog dana. Tjeskobni ljudi. Ljudi koji u sebi potiskuju toliko toga. Možda s razlogom, a možda i ne.
“Ne možemo promijeniti svijet, a često ne možemo promijeniti ni ljude. Osim komadić po komadić. I tako pomažemo kad imamo priliku za to, mali moj. Spašavamo koga možemo. Dajemo sve od sebe. Zatim pokušavamo pronaći neki način da sami sebe uvjerimo kako to mora biti…dovoljno. I tako uspijevamo živjeti sa svojim neuspjesima, a ne utopiti se.”
Ovo je recenzija koja to nije. Ako ste čitali Backmana shvatit ćete poantu napisanog. Ako ste u dvojbi pročitati Tjeskobne ljude ili ne- ne dvojite, pročitajte knjigu.
Knjiga je to o slučajnosti, različitim ljudima i osobnostima, susretu koji započinje loše, ali stvara istinska prijateljstva. O ljudima koji se bore sa svojim unutarnjim JA, svojom samoživošću i tjeskobom koja pronalazi pukotinu u oklopu, a potom izvire van bez stajanja.
“Osobnost je samo zbroj naših iskustava.”
Backman ima taj poseban stil pisanja koji je svojstven samo njemu. Njegov psihološki pristup događajima i likovima, likovima koje se i ne trudi toliko opisati, koliko ih učiniti ljudskima, prikazati njihove mane i pretvoriti ih u nas same- čitatelje.
“Volite se sve dok više ne možete živjeti jedno bez drugog. Čak ni ako se nakratko prestanete voljeti, ipak ne možete…živjeti jedno bez drugog.“
Još jedna knjiga koja me ostavila bez daha. Prepuna citata koje bih voljela upamtiti i ispričati povremeno i svojem djetetu. O životu i nedaćama koje su pred nama, o ljudima i činjenici da se iza svake osobe skriva neka priča, a na nama je da tu osobu prihvatimo kakva jest, bez zamjeranja, ismijavanja ili zlobe. Svatko nosi svoje breme.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 