Katri Lipson- Sladoledar

Naklada: Ljevak/2020.
Prevoditelj: Boris Vidović
Broj stranica: 292

Što je stvarno, a što nije?

Kada se u Europi 40-tih i 50-tih godina događaju politička, vjerska i druga previranja, na samoj ivici rata, mladi par Esther i Tomaš se igrom slučaja pronađu na imanju udovice Nemcove. No, oni nisu zaista pravi par. Oni su dvoje ljudi koji su prisiljeni zbog posljedica rata i straha igrati uloge bračnih drugova. Nije da im to ide baš nešto posebno od ruke. Barem ne u početku.

“Jeste li ikada sreli čovjeka koji ne zavrjeđuje nikakvog sažaljenja?”

I dok udovica svom silom pokušava pomoći paru da se zbliže, a oni u strahu od svakog neobičnog pokreta i riječi žive kao “na iglama”, u igru stižu i drugi ljudi. Glumci? Ili ipak nisu?
Polako se gubi ta tanka granica koja dijeli scenarij od stvarnosti. Esther i Tomaš postaju sve bliži, a strahovi sve dalji.

“Ako je laganje postalo tako lako, može li to opet postati teško?“

Kako knjiga ide dalje, tako se pojavljuju novi likovi-Jan, njihov sin; Kerstin, njegova buduća-bivša supruga; Gunilla, njihova kćer… Sve se okreće oko jednog malog gradića u Čehoslovačkoj- Olomouca.

Radnja prati mlade ljude koji zbog dokumenata pristaju glumiti par, no njihov život ulazi u takvu rutinu da zaista započinju vezu. Iz te veze rađa se Jan, koji potom desetak godina kasnije odlazi u Švedsku, dobiva dijete koje se vraća u Čehoslovačku zbog znatiželje i osjećaja koji ta zemlja nosi svojim žiteljima.

“-Bilo bi krasno kad bi sve dobro prošlo. Vjeruj mi, to je samo pitanje vremena. Život se mora nastaviti.
-Nastavit će se.
-Da, ali može se nastaviti i bez nas.”

Vrlo zanimljiv koncept pisanja koji zahtijeva potpunu pozornost čitatelja. Iako su poglavlja jasno označena, lako se desi da se čitatelj pogubi u tome što je gluma, a što stvarnost. Što je u kojem desetljeću, i tko su zaista koji likovi.

Ovo je kronika jedne obitelji, pisana poput opširnog scenarija za film o Sladoledaru, o ljudima čije obiteljske veze su istovremeno snažne i krhke, o oštećenim ljudima i njihovoj boli, o generacijskom jazu.

“Stariji ne žale ni za čim toliko kao za svojom mladošću i ne shvaćaju da zapravo žale baš za tim stranputicama. Važnost, prometenost i nadmoć glavnog puta je varka. Upravo taj put koji vodi u stranu i na kraju bude zaboravljen je jedini stvaran.”

Prava za prijevod za Sladoledara su otkupljena za 15 jezika, sama knjiga je pokupila brojna priznanja, a Ljevak je ovu neobičnu knjigu jako dobro interpretirao sa ovim jednostavnim dizajnom korica, čiji stil je tako karakterističan za nakladnika.

Knjiga mi se svidjela. Progovara o jednostavnim i “običnim” ljudima koji su zbog straha i nekih novih vremena spremni na sve kako bi preživjeli.

Ocjena 4/5.