Naklada: Ljevak/2020.
Prevoditelj: Igor Buljan
Broj stranica: 444
U jednom neimenovanom gradu nalik na jedan od gradova zelene Irske, jedna neimenovana djevojka voli hodati ulicom čitajući knjigu. U vremena kada bukte pobune, kada je oružje dio svakodnevnice, a škljocaji fotoaparata se čuju umjesto laveža pasa koji su istrijebljeni; umovi i mentalitet stanovnika grada su čak i skučeniji od uvjetovane slobode.
Kada se djevojka sasvim slučajno susretne sa čovjekom kojeg nazivaju mljekar (iako on to nije, on je jedan od moćnih i opasnih ljudi koji vode mutne poslove), njezin život se stubokom mijenja. Do tada prilično bezbrižna unatoč vremenu u kojem živi, djevojka počinje živjeti u strahu. Mljekar ju uhodi, pojavljuje se na najneobičnijim mjestima, uz monologe o njezinom životu, njezinom možebitnom dečku, njezinoj rutini. Mljekar često koristi indirektne prijetnje o njezinom možebitnom dečku, a ona u strahu- šuti.
“Naravno da sam toga bila svjesna. Naravno da sam bila svjesna da sam ljuta. Naravno da sam bila svjesna da sam uplašena, da nisam imala dvojbe da mi tijelo previre od prirodne reakcije.”
Dok djevojka šuti- grad priča. Pričaju o njezinoj raskalašenosti i vezi sa oženjenim starijim mljekarom, o njezinoj bahatosti i umišljenosti zbog čitanja u hodu, o tome kako se promijenila. Djevojka postaje jedna od odbačenih. Odbačena i od vlastite obitelji. Tračevi polagano uništavaju njezin duh, a mljekar ubrzano uništava njezino samopouzdanje i privatnost.
“Što ako prihvatimo te točke svjetla, njihovu providnost, njihov sjaj; što ako si dopustimo uživati u tome, prestati se bojati toga, naviknuti se na to, očekivati, biti impresionirani time; što ako primimo nadu i ostavimo svoje drevno nasljeđe i umjesto toga, i to ispunjeni, počnemo se prepuštati tome, sebi, i zaračiti time; što ako to učinimo, obrazujemo se do te mjere, i onda se, tek tako, svjetlo ugasi ili ga netko ugrabi?”
Živimo u vremenu kada je pokret #metoo postao viralan, pokret o zlostavljanju i silovanju. Ova knjiga je savršen primjer psihičkog zlostavljanja i uhođenja. Kada žrtva nema opipljiv dokaz da ju se uhodi i maltretira, a svakodnevno se nosi sa prijetnjama i osudama okoline. Zlostavljanje je opravdano jer, eto- obukla se tako da je sama to tražila, hodala je cestom sama, pogledala ga je u prolazu, šutjela je, bila je usamljena… Ne! Ništa od tih izjava nije opravdano. I žalosno je to da čim prestane jedno zlostavljanje- započinje drugo.
“Zašto, o, zašto mi nije palo na pamet da je promijenio taktiku, da se nakon što me slijedio u parkovima i uz jezera jednostavno nastavio zanimati za mene s nekog drugog mjesta?”
Mnoge mlade žene žive u ovakvim uskogrudnim mjestima među ljudima sklonim ogovaranju, boreći se protiv tračeva gotovo istom količinom energije kao i boreći se protiv zlostavljača. Iz jedne vedre osobe postaju tmurne, depresivne ljušture koje na koncu ne vide svjetlo na kraju tunela.
“Nisam postavljala pitanja, nisam odgovarala na pitanja, nisam potvrđivala, nisam opovrgavala.”
Živimo u vremenu kada nas čak ni sustav nije u stanju zaštititi. Kada prijave protiv zlostavljača bivaju strpane u ladicu, a žene žive u strahu za goli život. Besane noći i tmurni izrazi lica često nas gledaju sa ogledala. Baš kao i neimenovanu djevojku iz priče. A možda smo to mi. Neimenovane.
“Najbolje što sam mogla tih dana bilo je nadati se da će se dotična osoba požuriti i reći što god on ili ona mislili da moraju ljubazno i susretljivo reći, a zatim otići; ili da sama odem, uljudno i brzo, čim uzmognem.”
Knjiga je jedno odlično štivo koje svakako preporučam. Zanimljivo uklopljena priča o zlostavljanju u priču o ratu, svakodnevnim ubojstvima, špijunaži i moćnicima na svakom koraku. Još jednom nam Ljevak dokazuje da objavljuju samo probrana štiva uz koja se moramo zamisliti.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 