Naklada: Lector/2020.
Prevoditelj: Mišo Grundler
Broj stranica: 111
Kada si dijete rođeno 1918. godine, u Danskoj, u depresivnoj radničkoj četvrti, kada si dijete roditelja koji ne znaju izraziti ljubav prema tebi- ne čini se da si sretan.
Tove je djevojčica koja živi sa ocem koji želi biti komunist, ali ipak se okreće socijalizmu, sa bratom koji slijepo slijedi oca, i majkom koja se izgubila u vjerskim i tradicionalnim običajima i sebičnosti.
Tove nije sretno dijete, boji se svake svoje krive riječi, pa čak i pogrešne misli, boji se očeva gnjevnog pogleda, iako nije nasilan, boji se majčine brze ruke koja ju rado udari, boji se bratovog prijezira.
“Spavam da izbjegnem noć, što se vuče pod prozorom u povorci jeze, zla i opasnosti.”
Dijete u obitelji gdje prisnosti nema, gdje su dodiri svedeni na minimum, a ono žudi za lijepom riječi i pohvalom. Jedini bijeg pronalazi u pisanju svoje zabranjene poezije, u svojoj neobičnoj i samoživoj prijateljici Ruth i njihovim nestašlucima.
Život u tim godinam činio se poput rijeke beznađa koja se nemilosrdno prelijala iz svojeg korita i odnijela sa sobom i ono malo radosti i svjetla u ljudima. Ljudi su masovno dobivali otkaze, jeli stari kruh i svađali se. Proživljavati svoje djetinjstvo u to doba čini se poput ružnog sna, a vjera i politika se čitavo vrijeme grubo sukobljavaju i dolazi do raskola čak i unutar obitelji. Alkoholizam se čini samo poput još jednih vratiju za bijeg.
“Jednog ću dana zapisati sve riječi što struje kroz mene. Jednog će ih dana ljudi čitati u knjizi i zapitati se može li djevojka ipak biti pjesnik.”
Čitati kako je mala Tove čeznula za majčinim dodirom, kako je u groznici difterije uživala u nježno položenoj majčinoj ruci na čelu, kako je željela biti svoja i pisati svoje misli, a pritom je bila ismijavana- sve to čini čitavu priču o djetinjstvu još tužnijom, razočaravajućom.
Osjećam da je između ovih redaka puno više tuge i boli, čežnje i patnje. Osjećam da je ovo početak jednog nesretnog života koji to nije trebao biti. Bez nostalgije, bez žalovanja za prošlim danima, autorica nas uvodi u svoje najranije godine.
“Djetinjstvo je dugo i usko poput lijesa i iz njega se ne možeš izvući vlastitim snagama.”
Knjiga je depresivno i tako brutalno iskreno štivo, tako tužno i sjetno. Čitajući ju osjetila sam poriv da svoje dijete zagrlim i ne puštam ga.
Vjerujem da je autoričin život bio samo ogledalo nesretnog djetinjstva, proizvod nedostatka ljubavi i dodira, odobravanja, koje je tako potrebno malim ljudima.
“Budućnost je jezivi, čudovišni kolos koji će se uskoro obrušiti na mene i smalaviti me. Moje pohabano djetinjstvo leluja oko mene i tek što mu pokrpam jednu podrtinu, negdje drugdje nastane nova. Zbog toga sam ranjiva i mrzovoljna.”
Vrlo zanimljiva i teška knjiga koja mi je otežala srce bremenom tuge i čemera koje nosi sa sobom.
Iskreno i nemilosrdno, a opet tako potrebno svima nama da uvidimo što u stvari život jest. Često se nama mlađim roditeljima govori o tome da smo razmazili djecu svojom popustljivošću i pažnjom koju im poklanjamo, no pitam se jesu li isti ti koji o tome pričaju iskusili dio života i djetinjstva ove autorice, jesu li upoznali ljubav, nježnost, posvećenost?
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 