Naklada: Vorto Palabra/2020.
Prevoditelj: Martina Pranić
Broj stranica: 323
Odmah u prologu knjige je napomenuto da sami birate na koji od dva načina ćete čitati Prijelaze– na način da čitate redom ili da čitate Baruničinim redoslijedom. Inače bih, predvidljivo, krenula čitati normalnim redom, stranicu po stranicu, od prve do posljednje. Ali ne ovaj puta. Ovaj puta sam naprasito odlučila Baruničin redoslijed. I ovako ću napisati ovaj osvrt.
Kada se mladi Nijemac zateče u opkoljenom Parizu 1940. godine, njegova predaja vlastima bi bila logična, no on to odbija. Igrom slučaja upoznaje Madeleine, djevojku bez doma, djevojku koja svakodnevno posjećuje Baudelaireov grob.
Njihova prisnost postaje nešto više nakon što Madeleine shvati da su njegove noćne more u stvari rezultat prijelaza, a i ona sama je tu iz tog razloga.
“Ako je ikakvo ljepilo držalo arke mojega bića na mjestu za tih mjeseci dok je trajao drole de guerre, bila je to jeftina tiskarska smola kakva se koristi pri proizvodnji knjiga mekog uveza što ih prodaju po kolodvorima, a koja se prebrzo suši i puca tako da stranice ispadaju iz uveza kao zimska dlaka neke životinje.”
Na otoku Oaeetee živi drevan narod koji još posjeduje moć i sposobnost da prakticiraju prijelaze. Postoje i mnogi Zakoni vezani uz to, kao i uz obavezne prijelaze sa povratkom. Samo nekolicina najsnažnijih i najmudrijih mogu prelaziti bez povratka. Upravo tako započinje put mlade Alula i Koahu .
Nakon posjeta stranaca, narod na Oaeeteeu biva podmuklo napadnut, a duše u prijelazu ostadu zatočene u novom tijelu. Tijelu stranaca. I kreću na svoj put.
“Zdrav nam razum govori kako zemaljske stvari jedva da postoje.”
Sva tri dijela su neobično i potpuno zapanjujuće povezana, a čitajući knjigu sam osjetila satisfakciju u otkrivanju tih prijelaza i činjenici da se dvije duše, povezane od najranijih godina, zatim grubo otrgnute jedna od druge- zauvijek vraćaju i privlače se nevjerojatnom sposobnošću sudbine.
“Nekoć sam te voljela, prije toliko životnih vjekova.”
Prijelazi se prakticiraju gledanjem u oči, kada duša prelazi iz jednog tijela u drugo i obratno, pamti sve od starog i novog tijela, putuje i tako ima moć opstati zauvijek. Mijenjanjem tijela, duše postaju besmrtne i stoljećima lutaju Zemljom.
“Najveći dar Zakona bio je prijelaz. Zagledati se u nečije oči, osjetiti komešanje nečije duše, prijeći u nečije tijelo i ostati ondje dok ne dođe vrijeme za povratni prijelaz- to je bilo blago koje nam je Zakon darivao.”
Zanimljivo je to da sam nekako u isto vrijeme kada sam čitala ovu knjigu gledala seriju Ne vjeruj svojim očima, koja nema apsolutno nikakve veze sa Prijelazima. Osim te projekcije duše i prelazak iz jednog u drugo tijelo. Vrlo zanimljiv koncept.
“Oči su u isto vrijeme najvažnije svojstvo nekog lica i ono koje je najteže naslikati.”
Čitajući knjigu vidite da je podijeljena u tri dijela- Naobrazba nakaze, Grad duhova i Priče o albatrosu.
Knjiga nas vodi raznim povijesnim razdobljima, raznim mjestima u svijetu, ljudima, poznatim povijesnim ličnostima… Knjiga koja nam pokazuje put prijelaza- emocionalnih, društvenih, duševnih, tjelesnih i životnih. Knjiga u kojoj je sve posebno. Sve u vezi sa knjigom mi je zanimljivo. Baš me privukla svojom neobičnošću i stilom pisanja klasičnih engleskih i francuskih pisaca.
“Ponekad su najjednostavniji ljudi i najodvažniji.”
“Rijetke knjige u ljudima pobuđuju ono najgore.”, izreka koja me podsjetila na situaciju limitiranih izdanja knjiga, kao i knjiga izdavača koji je ‘propao‘, a kupci, knjigoljupci, se pretvaraju u zvijeri u internetskim raspravama, u pohlepne preprodavače koji su spremni iscijediti nekoga do zadnje lipe.
Puno toga se može izvući iz knjige. Vrlo je posebna i vrlo privlačna. Bojala sam se da zbog hypea knjige ne budem razočarana, ali definitivno sam oduševljena. U svakom slučaju da biste ju čitali morate biti potpuno koncentrirani i otvorenog uma, sitnice čine cijelu priču. Da sam imala više vremena pročitala bih ju i normalnim redoslijedom. Možda jednom i budem…
Preporuka! Maestralno djelo!
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 