Naklada: Ljevak/2020.
Broj stranica: 220
Kada sam vidjela najavu Naklade Ljevak za još jednu knjigu u njihovoj biblioteci SMS za mlade, zaista sam se razveselila. Već sam naslov knjige Belini brodovi me privukao. Potom sam gledala i intervju sa autoricom Sonjom Zubović i uistinu sam htjela pročitati knjigu. I baš mi je drago da jesam.
Početkom knjige upoznajemo odraslu Belu, njezin ogroman uspjeh i nagrade koje je primio film snimljen po njezinom životu. I tu večer, kada primi nagrade, Bela se napokon usudi pogledati film. Tu započinje prepričavanje prave priče u retrospektivi o Beli i njezinom životu.
“Drugi su imali svoje tate, a ja nisam. Prestala sam pitati zašto je tako, jer imala sam mamu i divna sanjarenja s pogledom prema moru. Sad je ostalo samo more sjećanja i more sjete i brod koji se nikad nije pojavio na pučini.”
Nakon majčine teške bolesti i smrti, Bela se seli kod tete Eveline, tetka Šime i sestrične Nine, uz stalnu blizinu brižne bake. Petnaestogodišnja Bela se teško nosi sa gubitkom majke i pada u depresiju, dok istovremeno još uvijek razmišlja o majčinoj priči o tati kojeg Bela nikada nije upoznala. Jer on plovi brodom morem. Morem života.
“Ne mogu vjerovati da sam ostala sama, nez mame, bez mora, bez galebova… Kako je moguće ostati bez majke i bez mora osjednom? Tko to može izdržati…”
U Zagrebu se Bela upoznaje sa vršnjacima i pomoću psihologa bori se sa svojom tugom i čežnjom, a teta Evelina doznaje tajnu Belinog oca. Sve se čini nekako nadnaravno i nevjerojatno, poput priče sa sretnim završetkom. No, Bela nikada ne upozna oca zbog nesretnog slučaja, ali zato upozna polubrata s kojim ostaje povezana, a koji godinama kasnije biva skladatelj za njezin film.
U Belinim mislima još uvijek plove brodovi.
“Čovjek je nemoćan kada sudbina umiješa svoje prste.”
Čitajući ovu knjigu naježila sam se i pustila suzu. Težak život mlade osobe kojoj je na leđa stavljeno nevjerojatno teško breme tuge i boli. Njezin pokušaj da pokaže svoje emocije slikajući morsko plavetnilo sa brodovima, ali brodovima koji ne tonu, uvijek plutaju na pučini. Nada da će biti bolje. Vjera u ljude koji ju okružuju, a kojima je cilj Belina dobrobit i sreća, utjeha.
“Nedostajalo joj je biti djetetom. Samo s njim se znala tako zaigrati, a katkada se to događalo čak i na poticaj najobičnijih gluposti. Znala se s njim smijati kao ni s kim drugim.”
Predivna knjiga. Dokaz da među hrvatskim autorima postoje oni čija djela trebamo uvrstiti u lektiru i tako u mladima probuditi empatiju i razumijevanje, više ljubavi.
Iza svake osobe skriva se neka priča, sudbina koja je zadesila tu osobu, tišina iz koje je izrečeno više no iz svih romana.
Voljeti obitelj, poštivati bližnje i truditi se. Za sebe i za druge. Živjeti.
“Rijeke ionako ne prestaju teći ni kad poniru.”
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 