Naklada: Egmont/2021.
Prevoditelj: Branka Grbić
Broj stranica: 197
Postoji taj jedan maleni podrumski kafić bez prozora, u kojem na zidu vise tri sata koji pokazuju različito vrijeme, svjetiljke bojaju čitav mali prostor u sepiju i ozračje je ugodno, prisno.
Funiculi Funicula je kafić koji se proslavio zbog medijskih natpisa o tome da se u njemu čovjek može vratiti u prošlost. A tu je i jedan duh- dama u bijelom koja sjedi na jednom od malobrojnih stolaca u kafiću i danonoćno čita knjige. Taj stolac je onaj koji vraća u prošlost, ali samo ukoliko se duh svojevoljno makne sa stolca.
Odlazak u prošlost ne mijenja stvari, one ostaju kakve jesu, vi se jedino možete potruditi reći koju bolju riječ, razumjeti; a sve to prije nego što se kava ohladi. Kada se kava ohladi, a niste ju ispili dok ste još u prošlosti, postajete ono što je žena u bijelom- duh.
“Bez obzira na to što činiš u prošlosti, ne možeš utjecati na sadašnjost.”
Svaki puta kada netko čeka svoj red na sjedalo bijele dame, ona čita knjigu o tome. Jer zna.
Knjiga ima četiri poglavlja, četiri naziva knjige koju duh čita, o četiri prošlosti- o ljubavnicima, bračnom paru, sestrama i majci i djetetu.
Japanski autori su me oduvijek privlačili, kao i njihova kultura, njihovi običaji i vjerovanja. U svemu vide znakove više sile i pažljivo se odnose prema svemu što ih okružuje.
Brojne izreke i narodne predaje čine velik dio njihove kulture, a kako je privlačno čitati o tome govori činjenica da sam uživala u svakoj stranici ove lijepe dubokoumne knjige koja prodire u svijest čitatelja.
“Kava koja se poslužuje u kafićima, općenito se naziva mokom, a kuha se od veoma aromatičnih zrna iz Etiopije. No ne vole je svi- neki je drže nevjerojatno ukusnom, a drugima smetaju gorčina ploda i prenaglašeni okusi.”
Neću lagati- imena ne pamtim, sve prepisujem. Doduše, u ovom osvrtu neću ni spominjati imena, ona su sporedna, bitna je radnja, pouke koje možemo izvući iz knjige i poštovanje prema ljudima oko sebe, kao i prošlosti koju ipak ponekad treba ostaviti da bude ono što jest.
Prošlost kao takva već je zapisana u knjizi života, ali postoji sadašnjost u kojoj možemo riječima i djelima pokušati popraviti pogreške iz prošlosti kako bi nam poglavlje budućnosti bilo bolje, mirnije i sretnije. Kako bismo pokazali poštovanje životu i ljudima koje susrećemo kroz život.
“Voda teče od gore prema dolje, tako želi zakon gravitacije. I osjećaji podliježu nekoj vrsti gravitacije. U prisutnosti osobe prema kojoj osjećaš prisnost i s kojom dijeliš emocije, teško je lagati. Istina uvijek želi izaći na vidjelo. Osobito ako pokušavaš prikriti tugu ili povrijeđenost. Pred strancima ili površnim poznanicima mnogo je lakše skriti tugu.“
Jako lijepa knjiga, jednostavno pisana, lako se čita, bez forsiranja da bude nešto što nije. Tipično japanski stil koji slavi jednostavnost i prolaznost života, no ni u kojem slučaju u negativnom smislu.
Baš mi se svidjela knjiga i uživala sam u polaganom čitanju i razmišljanju o pročitanom.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 