Naklada: Mitopeja/2021.
Prevoditelj: Vladimir Cvetković Sever
Broj stranica: 276
U trgovini se svi gadgeti bore za mjesto u izlogu, mjesto odakle će biti vjerojatnije da ih zapazi neko dijete i odabere za svojeg pratitelja. A tu je i Sunce, ono ih ispunjava i grije. Poput punjača.
Klara i Rosa su među njima. Iako stariji modeli, imaju ono nešto u sebi- jer svaki od njih je poseban, jedinstven.
Rosa ubrzo biva otpremljena u novi dom, a Klara se iskreno nada da će ju jednog dana odabrati baš ona divna i neobična djevojčica Josie.
Usprkos Majčinom negodovanju i želji da uzmu noviji model, djevojčica želi baš Klaru. I Klara konačno dobije priliku vidjeti Sunce u svakom trenutku i pratiti svoju Josie.
“Sve do nedavno sam smatrala da ljudi nisu u stanju izabrati usamljenost. Da se nikada ne može naići na silu moćniju od želje da se usamljenost izbjegne.”
No Josie je bolesno dijete, ima dana kada se čini da je sasvim obična i vedra djevojčica sa svojim nestašlucima, a ima dana kada ne izlazi iz kreveta. Klara je tu uz nju u svakoj situaciji. Ona je njezin UP.
Klara uviđa da Majka pati za prerano umrlom kćeri Sal i boji se da će izgubiti i Josie, muči samu sebe i kći kaznama. Portretom, neobičnim, napravljenim od strane neobičnog čovjeka Capaldija.
Klara konačno osjeća, no nisu to vedri osjećaji, to je tjeskoba i krivnja, ljubav prema novoj obitelji. Njezina inteligencija se pokazuje u zaključcima i svojevoljnoj pomoći.
“Vjeruješ li ti u ljudsko srce? Ne mislim na puki organ, očito. Govorim u poetskom smislu. Ljudsko srce. Misliš li da postoji nešto takvo? Nešto zbog čega je svatko od nas poseban i individualan?”
Ovo nisam očekivala kada sam kupila knjigu i ponosno ju stavila na policu. Klara zvuči tako futuristički i distopijski da sam na početku čak i pomišljala da ju ne želim čitati. Ipak sam nastavila. I nije mi žao.
Ishiguro polagano sklapa pred čitateljem puzle priče o Klari, o njezinoj sposobnosti zapažanja i nevjerojatnosti ljubavi. Priču o usamljenosti i moći prijateljstva.
“Nada. Prokletinja te nikad ne pusti na miru.”
Svaka riječ je na svojem mjestu, svaka točka je tu gdje treba biti jer Ishiguro je majstor koji u sebi nosi priču svih nas, samo što ima tu sposobnost lagano ju prenijeti na papir, među korice- tako sjajne i ljepljive, kao koža koja upija Sunce u sebe.
Vrlo zanimljivo i inteligentno štivo koje bih preporučila djeci i mladima. Poruke o ljubavi, potrebi za nježnošću, obitelji i prijateljstvu; ono su što mladima definitivno treba. Više empatije, više Sunca u međusobnim odnosima.
“Možda su sva ljudska bića usamljena. Barem potencijalno.”
Nekako se osjećam kao da nisam dorasla pisati osvrt o ovoj knjizi. Jednostavno je prevelika i presnažna za mene tako malu i slabu. Možda me Sunce digne.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 