Naklada: Znanje/2021.
Prevoditelj: Mate Maras
Broj stranica: 210
Kraj je 19. stoljeća i u Parizu vlada sveopće mišljenje o ženama koje su na bilo koji način zastranile. Sve ih se vodi u Salpetriere– umobolnicu.
Bolnicu vodi doktor Charcot i uživa u svojim tjednim eksperimentima na štićenicama bolnice. Izvedba je potpuno javna i posjećuje ju par stotina znatiželjnika, a sirote žene vjeruju da će si sudjelovanjem u eksperimentu priskrbiti slavu, gotovo poput kakve glumice.
Bolnica svake godine priređuje i Bal luđakinja na kojem žene u kostimima plešu i prave predstavu za parišku elitu.
Genevieve je glavna medicinska sestra u bolnici i uvijek se sa poštovanjem, ali i distancom odnosi prema štićenicama.
“On zna da budi nadu u tim umobolnicama. On zna da je cijelom Parizu poznato njegovo ime. Priznat mu je autoritet, i on ga sada koristi s uvjerenjem da mu je darovan s razlogom: zahvaljujući njegovoj darovitosti unaprijedit će se medicina.”
Jednog dana u ustanovu dolazi Eugenie, djevojka iz visokog društva koju otac prisilno zatvara u ludnicu zbog njezine neobične sposobnosti da vidi duhove i prima njihove poruke. Naravno da je to protivno zdravom razumu i svima je logično da ostane zauvijek zatvorena.
No, Eugenie se potpuno razlikuje od ostalih stanarki te ustanove; ona je staložena, obrazovana i uglađenog ponašanja. Njezina sposobnost komuniciranja sa duhovima je nešto što bi najradije zatomila, ali ne može.
“Tvoja najveća kvaliteta bit će tvoja najveća mana: ti si slobodna.”
Naravno, i u bolnici Eugenie nailazi na skeptične glave, a sa skepsom i zgražanjem ju promatra i Genevieve, sve do trenutka kada joj se kroz Eugenie ne obrati Genevievina mrtva sestra.
Čini se da je Bal luđakinja već u povojima.
“Snovi su opasni, Louise. Pogotovo kad ovise o nekome.”
Uvijek se zgrozim nad činjenicom da su u prošlosti žene zbog najbanalnijih razloga bile smještane u umobolnice, gdje su ih potom “liječili” krvničkim metodama, a koje već kod samog spomena u meni izazivaju osjećaj mučnine.
Užasan odnos prema ženama. Nije bilo dopušteno imati svoje mišljenje, svoj stav, vjerovati u nešto drugačije, živjeti daleko od muškaraca koji su ih zlostavljali… Tužna je činjenica da su bile progonjene u tolikoj mjeri da su umobolnicu počele smatrati utočištem.
“To je mjesto puno utvara, urlika i izranjavanih tijela. Bolnica gdje zbog samih zidova možete poludjeti ako već niste takvi pri dolasku. Bolnica gdje iza svakog prozora netko vreba, netko vidi ili je vidio.”
Knjiga je izazvala košmar emocija u meni. Progutala sam ju kroz jedno poslijepodne i potpuno se uvukla u likove Eugenie i Genevieve- snažne žene koje su u pogrešno vrijeme pokušale dići svoj glas i reći da postoji nešto više od opipljivog svijeta.
“Sama je sebi jedini oslonac na tome mjestu koje uništava sve na prvi znak slabosti, toga je svjesna. Ali ne napušta je kriza koja ju je spopala nakon medicinskoga pregleda, i nije našla ništa bolje što bi činila, tih posljednjih dana, nego da nastavi prosvjedovati dosljedno odbijajući sve što su joj donosili za jelo. To je bilo jače od nje. Do sada nikada nije upoznala što je prava pobuna.”
Vrlo lijepo i privlačno pisana, jako pitka knjiga koja za sobom povlači pitanje ponašanja društva prema izopćenima, te iskorištavanje istih za vlastitu samopromociju i eksperimente. Žene su bile poput marioneta kojima su upravljali stvarno bolesni muškarci.
“Uopće nije potrebno vjerovati da bi stvari postojale. Ja nisam vjerovala u duhove, a oni su ipak postojali.”
Knjiga je prepuna citata koje bismo mogli spominjati u svakodnevnom životu. Predivan gotički manifest za prava žena.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 