Naklada: Vorto Palabra/2021.
Prevoditelj: Marina Kopjar
Broj stranica: 246
Ima taj jedan otok koji izgleda poput tijela sa vratom i glavom, čak se dio otoka i naziva Glava. A Glavu već naraštajima naseljavaju Haarderi.
Obitelj Haarder se bavi drvodjeljstvom, no posebni su to ljudi- razgovaraju i sa poštovanjem se odnose prema drveću koje ih okružuje u njihovom malom svijetu. U smoli vide život. Poštuju prirodu i njezin tijek.
Ipak, obitelj se s godinama počinje raspadati, postaje samo sjena onog zajedništva kakvo su nekada imali. Tu sponu koja se nije mogla raskinuti. A ipak se raskinula kada je jedan od sinova Haarder pobjegao. Ostao je Jens sa majkom Elsom i djevojkom Mariom koju kasnije ženi.
“Jedna od prvih stvari koje se sjećam iz života na Glavi jest miris svježe smole: osebujno golicanje u nosu, ljepljiv osjećaj na dlanu i tatin umirujući glas dok mi priča o soku koji teče deblom. Čudesan je to sok, rekao je, jer štiti od napada i zacjeljuje rane, a može i očuvati male, mrtve životinje za sva vremena.”
Nakon što Jensu i Marie nesretno umire jedan od blizanaca zbog nepažnje, Elsa se seli u grad, a Jens i Maria ostaju sa kćeri Liv u Glavi, potpuno se povlače i prepuštaju se gomilanju stvari i otpada, povremenih krađa po kućama na otoku i podučavanju Liv o životu u šumi. No s vremenom par postaje preumoran i predaje se životu.
“Možda su klade zapravo usnuli ljudi, preumorni da postanu nešto drugo?”
Liv je sa samo šest godina proglašena mrtvom nakon što je njezin otac pogurnuo svoj čamac u nemirno more, te prijavio smrt jedine kćeri samo da ona ne bi morala ići u školu i da ih drugi ne zamaraju.
Liv je djevojčica koja je vidjela svašta u životu, čak i ubojstva članova obitelji. Liv ne zna koja je točno linija između dobra i zla. Liv živi u društvu duhova.
“Nikada nije smjelo toliko poći po krivu. A ipak nisam u stanju požaliti zbog svoje ljubavi prema njemu. Možda uopće nije on bolestan. Možda sam ja. Možda sam bolesna jer ne želim.”
Ovo je jedna od najpotresnijih knjiga koje sam pročitala. Knjiga me ostavila bez riječi- osupnutu i zgroženu. Do posljednje stranice čekala sam nešto lijepo i pozitivno, no nisam to dočekala. Čak i na posljednjoj stranici nalazi se dokaz koliko daleko je izopačenost uglavljena u misli jedne djevojčice, u prihvaćanje toga kao normalnog.
“Mrak je odnosio bol.”
Likovi su teški, što karakterno, što zbog svojeg izražavanja, a emocije koje prožimaju čitatelja kada čita ovu knjigu variraju od zgroženosti do impresioniranosti.
“Najugodnije se osjećao u tami koja se obavijala oko njega poput topla zagrljaja. Prisjećao se očevih ruku u lijesu, njegova topla daha na vratu, mirisa svježe izblanjanog drva. Razumijevanje, povjerenje, sigurnost.”
Knjigu ne bih žanrovski mogla svrstati nigdje. Jer je sve pomalo. Jedno znam- teško ću se oporaviti od nje. Poput Liv, djeteta koje nije znalo za bolje.
Knjiga me stilski podsjeća na Večernju nelagodu. Možda baš zbog nelagode koju sam osjećala kada sam ih čitala.
“Vrijeme oduzima stvari koje smo uzeli.”
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 