Naklada: Fraktura/2021.
Prevoditelj: Anđa Bukvić Pažin
Broj stranica: 193
Putujući sivilom gradova, sumornom sparinom i olujnim oblacima; putujući svojim mislima- raštrkanim, bezvoljnim, suicidalnim; putujući emocijama- onim iskrenim; praznim životom… Ta žena putuje samo da prođe tim putevima i hotelima- jeftinim, sumornim, otužnim hotelima.
Njezine misli izražavaju dubinu povrijeđenosti, osjećaj kalupa u koji je utisnuta njezina duša, a koja je u njemu sabijena i na rubu pucanja. Kalup koji joj nije po mjeri.
Osjećaj beznadnosti, bezvrijednosti… Gledanje u ponor i razmišljanje o nestanku, o Ničemu i Nikome.
“Za toga prvoga posjeta, podsjeti sebe, njezina je pozornost bila posvuda, i ni blizu sadašnjem svevažnom imperativu zaborava. Jednostavno je vidjela sve što je vidjela, i ušlo je u nju, i tu se više ništa ne može.”
Ta žena ima dubok smisao za potragom za samom sobom, a traži se u napuštenim jutrima nakon burne noći, u svjetlu koje probija kroz zavjese, u kiši koja se pojavljuje u pogrešnom trenutku. Baš poput nje same. Kao da je njezin cijeli život jedan pogrešan trenutak.
“Padanje u ništa najvjerojatnije je nalik apsolutno ničemu. Ništa više ne trebaš znati jer više se nema što doznati. Nećemo više ništa reći po tom pitanju, a nećeš ni ti.”
Ovo je knjiga koja vjerujem da na svakoga ima drugačiji utisak i svatko ju shvati na svoj način. Čitajući ju u različitim fazama života- različito ćemo ju doživjeti.
Netko će doslovno pratiti tu ženu u njezinim tumaranjima poznatim gradovima, njezinim mislima koje vrludaju bez ikakvog pravca, a netko će vidjeti dubinu povrijeđenosti i teškog života.
“Grad opipljiv, mada zakoprenjen od kondenzacije. Međutim, neosporno se dogodio neki lom, kroz koji sad počinju pljuštati pitanja, nažalost za nju. Zašto je bolje stajati u njegovoj sobi? I zašto bolje uz njegov prozor nego vrata?”
Izvrsno baratanje riječima, poput pisanja poezije, a ipak je proza. No nekako čitajući, zvuči poput opjevane slomljene duše koja se traži u popločanim ulicama gradova, u rajskim cvjetovima i izgubljenim godinama.
Nisam čitala Manji smo boemi, pa ju ne mogu usporediti sa Čudnim hotelom. Ali ono što mogu jest napisati svoje viđenje pročitanog.
Nisam sa nekim očekivanjima uronila u knjigu, a opet iznenadila me svojom nježnošću i slomljenim srcem. Iznenadila me unesenim osjećajima i mislima te životne putnice svjetskim gradovima.
“Ne ovaj hotel, ali jedan poput ovoga. Hej i hvala i krevet i hvala i bok. Dosljedno u svakom smislu.”
Među hotelskim plahtama traži smisao, iza zatvorenih prozora gleda u ponor i traži razlog da se ne baci u njega. Kroz tanke zidove sluša zvukove iz susjedne sobe- mašta, razmišlja, sanjari. Želi.
Zaista impresivno.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 