Naklada: Novela/2009.
Prevoditelj: Maja Ivanković
Broj stranica: 280
Ovo je uvijek bila jedna od onih knjiga o kojima svi pišu, svi ih žele, a nigdje je nema. Jednostavno je nema. Kako nema izdavača, tako su i prava na izdavanje ove knjige ostala negdje u povijesti.
I ja sam ju htjela pročitati da vidim što toliko privlači ljude. Sasvim slučajno sam ju kupila i eto osvrta.
Iako ljudi vjeruju da je Engleska iz Drugog svjetskog rata izašla tek nešto malo bombardirana, ali bez ogromnih gubitaka kao ostatak Europe, postojao je taj jedan dio Engleske koji su Nijemci uspjeli osvojiti. A to su Kanalski otoci. Divna, zelenilom posuta mjesta uz ocean i slanim morskim zrakom.
“Uživam u razgledavanju knjižara i razgovorima s knjižarima- knjižari su zaista poseban soj ljudi. Nitko pri zdravom razumu ne bi se prihvatio rada u knjižari za tu plaću, a tek nitko pri zdravom razumu ne bi poželio biti vlasnik knjižare- mogućnost zarade je premalena. Dakle, zacijelo to rade iz ljubavi prema čitateljima i čitanju, uz to što prvi dobiju nove knjige.”
Nakon što je kroz rat pisala kolumne pod pseudonimom, a koje su sve uveseljavale za teških dana, Juliet se našla u izdavanju knjige skupa kolumni i traženju ideje za novu knjigu. Sasvim slučajno prima pismo izvjesnog Dawseya iz Guernseyja. Dawsey piše o tome kako su se lokalci nosili sa njemačkom okupacijom, te kako je nastalo Društvo za književnost i pitu od krumpira iz Guernseyja.
“Jesi li primijetila kako neki ljudi, posebice Amerikanci, kao da su netaknuti ratom, ili barem neokaljani njime? Ne impliciram da je izbjegao odgovornost- ali jednostavno nije potonuo.”
Nakon što uvidi da ima hrpu materijala i ideju za knjigu, nakon mase pisama ljudi iz Guernseyja- Juliet odlučuje otići na Kanalske otoke i na licu mjesta razgovarati sa stanovnicima o okupaciji i Društvu. A Društvo je skupina zaista šarolikih, ljubaznih i dobrohotnih ljudi koji su u tami rata, i u blizini logora pronašli utjehu i svjetlo u zajedništvu, te književnosti. Sve su to seljani, ljudi koji su posljednje krumpire dijelili sa logorašima, neki su čak i platili životom tu svoju dobrotu. A neki su dokazali da nisu svi Nijemci loši.
“Život se nastavlja. Kakva glupost, mislila sam tada, naravno da se ne nastavlja. Smrt je ta koja se nastavlja.”
Juliet nedostaje London, ali čini se da se sve više udomaćuje u Guernseyju i sve više voli djevojčicu Kit koja je ostala bez majke- nesebične Elizabeth protjerane u logor gdje umire zbog dobročinstva.
Kada sad razmišljam o knjizi pitam se mnoga pitanja. Pitanja poput- zašto? i kako?
Zašto se toliko loših stvari događa dobrim ljudima? Ljudima koji se trude i nose breme drugih na svojim leđima. Kako to može biti silno okrutan svijet kada se ljudi ubijaju zbog komada zemlje? Koja je cijena ljudskog života? I kakvi li su to ideali kada zbog njih ispašta makar jedan život? A bilo ih je puno. Puno previše.
“Barem sam još uvijek živ. No zapravo nismo bili živi. U stvari nismo bili ni živi ni mrtvi.”
Knjiga je dirljiva i upečatljiva. Kao da su pisma jednostavno ukoričena. Korespondencija raznih ljudi koji kroz pisanu riječ nalaze utjehu i prijeko potrebnu nit vodilju. Možda pokoji savjet, te saznanje da na tome svijetu nisu sami.
Predivna knjiga, sa predivnim likovima, sjajno pisana. Autorice su uspjele svako pismo prilagoditi stilu kojem naginje koji lik. Zaista nešto dojmljivo. Sviđa mi se što se kroz knjigu uspije iz pisama iščitati povijest jednog divnog mjesta sa divnim ljudima. Emotivno i nadasve posebno.
“Dobre namjere…dobre namjere nisu dovoljne, zar ne?”
Nakon čitanja mislila sam što sad? Kako dalje? Takvu prazninu ostavila je knjiga u meni.
Sada shvaćam zašto svi žele pročitati ovo štivo. Vrijedi.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 