Naklada: Zrinski d.d./1996.
Prevoditelj: Stjepan Hranjec
Broj stranica: 199
Znači imam trideset i dvije godine i tek sada sam pročitala Lovca u žitu. Zašto? Ni sama ne znam kako mi prije nije pao pod ruku. No eto- sada napokon jest.
“Život jest sportska utakmica, mladiću. Život jest utakmica koju treba igrati po usvojenim pravilima.”
Radnja prati inteligentnog, ali vrlo svojevoljnog mladića Holdena Caulfielda, izbačenog iz još jedne škole. Vrijeme u koje se sve zbiva je 50-tih godina 20. stoljeća, a sve podsjeća na noir filmove iz toga doba. Malo prostačke, ali ipak…
“Sve su majke pomalo neuračunljive.”
Holden je odlučio prešutjeti roditeljima još jedno izbacivanje iz škole, a k tome i bježi iz nje i potuca se velikim New Yorkom, razbacujući se pritom novcima i tražeći novi način zabave na svakom koraku.
No radnja se račva baš poput Holdenovih misli koje lete svuda poput prestrašenog jata ptica.
“Prokleti filmovi! U stanju su upropastiti čovjeka. Bez svake šale.”
Kronologija se polako gubi jer Holdenove misli imaju svoj neki tok koji nema smisla. Njegove osobine su dovitljiv jezik, nepromišljenost u postupcima, brzopletost i smušenost. Potpuna smušenost. Što nije ni čudo, pošto Holden sve ovo ne prepričava u realno vrijeme kada se potuca po velegradu, već iz psihijatrijske bolnice.
“Prokleti novac! Uvijek nekako ispadne da zbog njega na kraju ostaneš potišten kao sam vrag.”
Ako nešto volim, to su stari noir filmovi i knjige pisane tim stilom. Stilom u kojem jedan pojedinac predstavlja pripovjedača koji ima britki um i pomalo sablažnjiv riječnik. Dobro, ne sablažnjiv sada 2021., ali svakako u doba kada je Salinger napisao ovaj kultni roman koji svrstavamo u klasike.
“Ako čovjek nešto čini isuviše dobro, onda, nakon izvjesnog vremena, ako ne pazi na to, počinje se time razmetati. A nakon toga nije više tako dobar kao što je bio.”
Knjiga mi se začudo svidjela. Kažem začudo zbog toga što sam o njoj čitala podijeljena mišljenja. Moje je svakako pozitivno. Holdenove misli i duh podsjećaju na svakog od nas. Svi mi imamo skriveno nešto što nam obuzima misli i ne možemo to nikako kontrolirati. Svi mi imamo tu neku usamljenost u srcu i umu, nešto što nas vodi u ponor. No rijetko tko ponire zaista. Uvijek postoji neki kolut za spašavanje koji nas izvlači na površinu i održava nas budnima i svjesnima da nismo sami.
“Nadam se da će, kad zaista umrem, netko imati dovoljno pameti da me naprosto baci u rijeku ili nešto slično. Da uradi bilo što, samo da me ne nabiju u ono prokleto groblje. Da ljudi nedjeljom dolaze i stavljaju mi bukete cvijeća na trbuh, i sve to sranje. Kome je potrebno cvijeće kad je mrtav? Nikome.”
Nije mi se svidio prijevod i lektoriranje. Godina izdanja je devedesetih, ali svejedno smatram da je bilo potrebno više truda uložiti u stvaranje hrvatske verzije ove kultne svevremenske knjige.
Ocjena 4/5.
Bookworm Maja 