Naklada: Ljevak/2021.
Prevoditelj: Munib Delalić
Broj stranica: 342
Johanna se nakon trideset godina vraća u Norvešku iz koje je naprasno otišla kada se zaljubila u slikanje i svojeg učitelja slikanja. Ostavivši supruga i obitelj, postala je osoba o kojoj se ne govori. Njezina obitelj je vjerovala da ih je izigrala, osramotila i razočarala. Sada, i sama je već baka, bila je u sretnom braku sa učiteljem slikanja i stekla zavidnu karijeru u tom području, čak toliko zavidnu da njezinu retrospektivnu izložbu žele napraviti u rodnom gradu.
“Majka svojoj djeci nikad ne može biti sasvim obična osoba.”
Johanna godinama ne čuje ni glasa od obitelji. Nekada joj je sestra Ruth slala obavijesti o zdravlju roditelja, ali otkako ih je razočarala nedolaskom na očev sprovod- Johanna je persona non grata za njih.
“… životinje koje dugo žive zajedno, nerazdvojno, neizbježno se zavole, a ljudi koji tako žive obično se zamrze.”
Njezin povratak je sav u preispitivanju same sebe, u nemogućnosti da se posveti umjetnosti jer na umu joj je samo majka. Zašto joj ne odgovara na pozive? Zašto ju sestra toliko štiti? Zašto, ni u zalasku života, ne mogu prihvatiti činjenicu da je samo pratila svoj životni put i ljubav?
“Kad sam crtala, udaljavala sam se od onoga što sam bila ja sama ili od onoga… kako se to zove, možda majka? Kad crtam, udaljavam se od onoga što sam ja sama ili od onoga… što je to, možda majka?”
Johanna je osoba koja ima moć svoje osjećaje prenijeti na platno. Njezina djela izazovaju kontroverze u obitelji. Obitelj je se odriče zbog njezinih slika- krutih, grubih, ogoljenih i iskrenih slika. Johanna samo želi odgovore zašto joj je djetinjstvo bilo prožeto netrepeljivošću i tugom, strahom i boli.
“Ne znam je li majka u duši još dobra iako pretpostavljam da jest, vjerujem da joj je glavna osobina dobrota. Vjerojatno je uspjela odgurnuti od sebe svoje žalosti i gubitke, u tome je, sjećam se, bila vrlo vješta, ako sad to nije samo prohujali san.”
Ovo je knjiga koja govori o vječitim međugeneracijskim jazovima, o odnosima u obitelji, te o posljedicama koje isti nose sa sobom čitavog života. Djeca pamte i osjećaju, njihova podsvijest nosi naše ožiljke cijeloga života- mi krojimo svoju djecu. Mi smo iskrojeni iz odnosa naših roditelja prema nama.
“Svakomu je njegova patnja najbliža. No ja vjerujem da je moja duboko povezana s njezinom, njezinom tajnom patnjom, koju sam uvijek osjećala jakom.”
Vigdis je jedna od autorica čije knjige će biti svevremenske. Tematika je teška, koncept drugačiji no kod drugih romana, ali svakako vrhunske knjige koje se ne zaboravljaju. Impresionirana sam.
“Strgni povez sa svojih očiju, naslikaj svoje oči otvorene, naslikaj njihove oči otvorene, to je u tvojoj moći!”
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 