Naklada: Ljevak/2021.
Prevoditelj: Tatjana Peruško
Broj stranica: 503
U svesrdnoj borbi da spasi sebe i utopljenicu, Pietro kasni u vikendicu gdje odsjeda sa kćeri Claudijom i ženom s kojom se treba vjenčati kroz par dana-Larom. U povratku uvidi da je vikendica obasjana svjetlima hitne pomoći i okružena radoznalim licima. Lara je umrla u vremenu kada je on spašavao utopljenicu- paradoks života.
Ostaje sam sa kćeri Claudijom i kada ju vodi prvog dana u školu obećaje joj da će ju cijeli dan čekati u automobilu pred školom. Kao direktor velike televizijske kompanije može si to priuštiti. No jedan dan se pretvara u tjedan, a tjedan u mjesece. Pietro radi iz automobila parkiranog pred školom pružajući tako utjehu i kćeri, a i sebi. S vremenom shvaća da je to njegovo sigurno mjesto.
“Istina je i da nas djeca mogu iznenaditi: katkad se može steći dojam da već sve znaju.”
Iako nailazi na nerazumijevanje ljudi iz svoje okoline, on ostaje jer posloži prioritete- kćer mu je na prvom mjestu, a potom i taj osjećaj sigurnosti. Pietro se bori sa mislima o svojem gubitku, o tome kako se Lara osjećala prije smrti, o ironiji koja ga je snašla u situaciji kada on spašava jedan život- osobu koju ne poznaje, i gubi drugi život- ženu koju voli.
“Kao i jučer, umiruje me iznenađujuć, bukolički spokoj ovoga mjesta, premda u sebi i dalje osjećam uzbunu, ili, bolje rečeno, jeku uzbune: neku vrst dalekog, ali ne odveć dalekog nemira, kao što su daleki, ali ne odveć daleki prometni zvukovi koji odozdo dopiru ovamo gore prigušeni i mekani, no ipak dopiru.”
Ljudi dolaze do njega pomišljajući da će ih saslušati i shvatiti njihove probleme, probleme koji su njemu banalni, a njima životno važni. Gledaju ga kao da je nedodirljiva osoba, osoba koja razumije, zna sve. No on se samo koprca, baš poput njih, u tihom kaosu, noseći se sa situacijom na jedan pasivan način karakterističan samo za njega. To više nije zbog kćeri, to postaje zbog njega.
“Tihi kaos, pomislim: onaj što su ga jučer poslijepodne na izlasku iz škole osjećali svi roditelji i koji u svakome trenutku vlada u duši sve djece svijeta. Samo što ga ja sada prepoznajem u sebi, zbog tog zastoja koji me i dalje spašava od patnje koju mi svi pripisuju, a još je uvijek nema. Da, tihi kaos, to je ono što osjećam u sebi. Tihi kaos.”
Ova knjiga me se duboko dojmila. Vrlo lijepo, poetski pisana knjiga koja se bavi sa psihološkim aspektima posljedica traume gubitka voljene osobe. Preispitivanje i okrivljavanje samih sebe postaju centar na koji se um fokusira. Emocije se vrtlože i stvaraju još i veći košmar. Čovjek gubi samoga sebe, postaje ljuštura. U želji da se vrati na staro gubi sam sebe. U želji da udovolji drugima u njihovom očekivanju kako da ON žaluje- on potpuno gubi smjer. Postaje neznanac sam sebi. Postaje sporedna uloga u filmu vlastitog života.
“Ti su osmjesi energija koja ti je stavljena na raspolaganje, i ti se navikneš njome raspolagati, i počneš misliti da su, koliko god tvoj život bio sjeban, dok si sa svojim djetetom ti osmjesi namijenjeni i tebi, ondje vani, tu je energija i to te smiruje.”
Likovi su realno opisani, njihova unutarnja previranja su nešto normalno i nešto što svatko od nas u nekom stadiju života prolazi. Emocije su tako iskreno prenesene na stranice knjige da sam se osjećala kao da sam ja Pietro, kao da ja gubim uzde i u tuzi ih bjesomučno tražim na najneobičniji način. A njemu ipak tako normalan.
“Mi smo tek nesreće što čekaju da se dogode.”
Veronesi je vrhunski autor, svaka riječ, svaka rečenica tamo je iz nekog razloga. Ništa nije besmisleno, usprkos tome kako se čini da jest. Ova knjiga me oduševila, razgalila i natjerala na razmišljanje.
Velika preporuka!
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 