Naklada: V.B.Z, biblioteka Ambrozija/2014.
Prevoditelj: Boris Perić
Broj stranica: 312
Čim otvorite ovu knjigu naiđete na upozorenje- knjigu pripovjedač ne preporuča čitati. Pripovjedač je bivši policajac, a sada novinar Alexander Zorbach. Još je nešto neobično- knjiga započinje od 312. stranice i ide prema nuli. Po želji ju možete pročitati i obrnutim redoslijedom. Poanta je da će vam se u svakom slučaju lediti krv u žilama. Ima taj sadist koji odlučuje kažnjavati nemarne očeve ubijanjem majki i zatočenjem djece.
Aktualan je već treći slučaj Skupljača očiju i Alexander se nađe na popirištu nakon prisluškivanja policijskog radija. No, nešto je neobično u tome. Policija koristi samo sigurne veze, a i Alexanderov novčanik se, nakon bjesomučne potrage za istim, pojavljuje na posljednjem mjestu zločina. Svi tragovi vode do novinara.
“On igra najstariju dječju igru na svijetu: skrivača! I igra je dok se čitava obitelj zbog toga ne slomi. Igra je do smrti.”
Alexander je prije nekoliko godina udaljen iz policijske službe zbog ubojstva psihički bolesne žene koja je otimala djecu. Nakon tog ubojstva on više nije bio isti čovjek. Potražio je psihološku pomoć. I ne bi se ni uplitao u slučaj Skupljača očiju da mu na njegovo ‘sigurno mjesto’ nije banula neobična slijepa djevojka Alina koja tvrdi da je dodirnula pravog ubojicu i imala vizije o zločinima.
“Ovdje unutra čovjek i ne može napraviti previše toga. Može ga samo biti strah.”
Unatoč skepsi, te uvidjevši da nema drugog izbora no poduzeti sve da spere ljagu sa svojeg imena i pronađe nestalu djecu, Alexander i Alina se uz pomoć Alexovog volontera novinara Franka bace u potragu koja ih dovodi do nekoliko bliskih susreta sa smrću. I sve vodi istome. Bezgranično užasnom trenutku posljednje i najgore otmice.
“Ono što ne znamo, to nas i ne brine. A ono što ne vidimo, to i ne postoji?”
Fitzek me oduševio sa svojim romanom Terapija. Karakteristično za njega jest da njegovi likovi često propitkuju vlastit zdrav razum, boje se sami sebe, pa čak i počinju okrivljavati sebe za situacije koje nisu stvorili, a sve zbog rupa u sjećanju. Ili ne.
Njegova radnja se bazira na psihološkom stanju likova, te njihovih povremenih fizičkih eskapada koje samo potpiruju sumnju koja se diže na njih.
“Što smo stariji, to nam se životi više temelje na neodržanim obećanjima.”
Knjiga mi se baš svidjela. Pročitala sam ju u jednom danu. Malo mi je razvučena radnja i ja bih neke dijelove skratila, a druge opisala u potpunosti kako bi radnja bila razumljivija.
Likovi su također nešto drugačiji i sviđa mi se što je Fitzek u svoju radnju uspio uklopiti slijepu osobu, a da ju pritom nije obasuo stereotipnim opisima.
Sve u svemu vrijedi pročitati.
Ocjena 4/5.
Bookworm Maja 