Naklada: Znanje/2016.
Prevoditelj: Danijela Banović
Broj stranica: 342
Jednom predivan, bezbrižan, bogat i prilično liberalan komunistički grad Kabul postaje središte i izvor sukoba. Dječak Qais i njegova velika obitelj uživaju u prividnoj slobodi i, kada uvide da moraju pobjeći barem iz samog epicentra, sele na imanje obiteljskog prijatelja. No frakcije između kojih se ratuje šire svoj domet i uskoro stižu do mnogobrojne obitelji. Svaki od Qaisovih stričeva i njegov otac su u obiteljskom dvorištu zakopali zlato i sada ga se žele dokopati kako bi platili krijumčare i pobjegli iz zemlje.
Prilikom pokušaja odlaska u naselje, dječak i njegov otac, pa čak i djed, u nekoliko navrata bivaju zarobljeni i mučeni, a svaki puta susreli su se sa okrutnim i mučkim prizorima ubijenih, osakaćenih i obezglavljenih ljudi.
“O Bože, zar ne možeš istkati moju sudbinu da budem blizu ovim ljudima koji mi znače više nego bilo koji drugi na svijetu.”
U trenucima kada su bombe nemilosrdno padale oko njih, Qais, otac, majka i sestre kreću na putovanje Afganistanom, bježe od crta bojišnice. Njihov put nije nimalo lagan, a sami sebe prozvali su ‘modernim nomadima‘, no bili su sretni na neki svoj način, naučili su mnoge vještine i susreli se sa različitim načinima života, učeći od ljudi koji su bili jednostavniji, te samim te mudriji.
“Slomljena ruka može raditi, ali slomljeno srce ne može.”
Sreća nije bila dugoga vijeka jer, unatoč prestanku bombardiranja i ratovanja između frakcija, u Kabul se dovuklo nešto mnogo strašnije, grozomornije i okrutnije- talibani.
“Osoba koja nema ljubav u životu, ima prazninu.”
Postoje te neke knjige- teške tematike, teški životi, okrutnost kojoj nitko ne bi trebao biti podvrgnut. Jedna od tih knjiga je upravo Utvrda s devet kula. Vidjela sam puno usporedbi sa Hosseinijevim Goničem zmajeva i mogu reći da ima podudarnosti, no Utvrda mi je dojmljiva. Zašto? Iz razloga što je Utvrda puno konkretnije pisana, sa više praktičnih i fizičkih opisa, sa manje emocionalnih prepreka koje Gonič stvara u umu čitatelja.
“Prošlost je kao voda koja teče u rijeci, ne možeš je vratiti lopatom. Neka prošlost bude u prošlosti, ti kreni dalje. Nećeš ništa izgubiti.”
Vrlo inteligentno, realno i surovo opisano. Istovremeno osjećate zgražanje i suosjećanje. Doznajete više činjenica o okrutnosti kojoj je stanovništvo bilo izloženo.
Autor se poetski izražava, a knjiga je prepuna divnih i iskrenih citata vrijednih pamćenja.
“Smrt jedino razbije krletku, ali ne ozlijedi pticu.“
Poput ptica u krletki ljudi su lepetali Afganistanom u potrazi za zaklonom pred bombama i okrutnošću. No izlaza iz zemlje za njih nema drugim putem izuzev puta krijumčara, a to je preskupo. Krletka kao da se sve više smanjuje, ali ljudi još uvijek traže i najmanji tračak nade, u svemu gledaju pozitivnu stranu, žele biti sretni i uz obitelj, polako se guše u krletci u kojoj nije moguće raširiti krila. Obitelji su često razorene, slomljene, iscrpljene.
“Na svježem zraku nebo je bilo poput tamnog komada svile punog sićušnih dijamanata. Tišina je bila teška, a razbijao ju je samo tihi zvuk rijeke i cvrkut nekih noćnih ptica.”
Ceste su prepune rupa od raketa, vile su samo hrpa šute, u vrtovima cvijeće raste iz lubanja obezglavljenih ljudi, nema osmijeha; ionako su sve žene prekrivene burkama, a muškarcima su lica sakrivena bradama. Nema radosti, knjiga, filmova. Nema životnosti.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 