Naklada: Sonatina/2021.
Prevoditelj: Jelena Pataki
Broj stranica: 530
Addie je oduvijek bila na svoju ruku- drugačija, slobodna duhom. No u 18. stoljeću, kada žene nisu imale pravo glasa i kada je njihov doseg bio imati obitelj već u šesnaestoj godini, Addie se nije uklopila.
Uz želju za nečim većim, za putovanjima i žudnjom za slobodnim životom, Addie je slušala priče i savjete stare prijateljice Estele- moliti se svim bogovima i davati im darove u zamjenu za ispunjenje želja. Bili ti darovi tričarije, slike, sitnice koje puno znače molitelju- bogovi su sve prihvaćali. I Addie se nerijetko našla u situaciji kada je shvatila da su joj molitve uslišane.
Estele je imala samo jedno upozorenje- ne moliti se bogovima noću, jer tada se bude oni najgori, oni koji uzimaju samo najskuplje darove, darove koji nisu tričarije i sentimentalne uspomene. Noćni bogovi uzimaju dušu.
Addie su obitelj i suseljani odlučili oženiti za ružnog i starog udovca sa nekoliko djece. U strahu da ne ostane zatočena u životu koji ne želi, sa čovjekom prema kojem osjeća samo odbojnost, Addie na vjenčanju bježi. I pobjegne u šumu, prate ju glasovi što ju dozivaju, a ona, potpuno nesvjesna tame koja se spušta u gvozd, počinje molitvu. I bog joj se javi. Posprdnim glasom, provociranjem uspije nagnati Addie na brzopletu odluku da želi slobodu i dugi život. Zauzvrat nudi svoj život kada joj bude dosta putovanja i slobode.
“Stari su bogovi možda veliki, ali nisu ni blagi ni milostivi. Hiroviti su, nestabilni poput mjesečine na vodi ili sjena u oluji. Ustraješ li u njihovu dozivanju, čuvaj se: pazi što tražiš, budi spremna platiti cijenu. I ma koliko očajna i unesrećena bila, nikad se ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak.”
Cijena je ipak prevelika, naime Addie kao da ne postoji. Stoljećima kasnije ona i dalje tumara svijetom koji ju ne pamti. Ona je samo lice koje prolazi pokraj svih, osoba upečatljiva ljepotom i intelektom, ali zbog te stare želje i posljedica koje ona nosi sa sobom, ljudi se Addie ne sjećaju već koji trenutak nakon što im se ona makne iz vida. Uspijeva joj jedno- ostaviti trag u umjetnosti tako što je vječita muza.
“Henry voli knjižaru. Voli miris knjiga i njihovu težinu na policama, postojanost starih naslova i dolazak novih te činjenicu da će u gradu poput New Yorka uvijek biti čitatelja.”
Addie voli muškarce i sigurnost koju osjeća u njihovom naručju. Mnogi su ju oduševili. A i neke žene. No svi ju zaborave čim se ujutro probude. I tada upozna Henryja, jedinu osobu koja ju je u tristotinjak godina bauljanja svijetom i zaborava, konačno zapamtila. No iza tog dobrodušnog i dragog muškarca skriva se isto tama koja ga je obuhvatila svojim primamljivim željama.
“Ovih dana svi gledaju dolje. Lijepo je vidjeti da netko gleda gore.”
Tanka je granica između samoće i usamljenosti, baš kao što je kratko vrijeme u kojem ljudi pamte Addie.
Činjenica je da sloboda ima svoju cijenu, u njezinom slučaju je to nevidljivost, kao da je postojala samo nekoliko trenutaka a potom isparila iz umova svakoga tko ju je susreo.
“Adeline je željela biti stablo. Neobuzdano rasti i širiti se u dubinu, ne pripadati nikomu osim tlu pod sobom i nebu nad sobom, baš kao Estele. Bio bi to neuobičajen život i možda malo samotan, ali barem bi bio njezin. Pripadala bi sebi i jedino sebi.”
Ova knjiga je poput ode svjetskoj umjetnosti i književnosti, poput šapta koji svaki ljubitelj knjiga izriče kada gleda knjige- stare, nove, pohabane i one bez trunke vidljivosti prolaska vremena na njima.
Knjiga čiji vas poetski napisani odlomci odnose u svijet nevidljivosti poput lista na vjetru. Želite biti tamo. Osjećate tu žeđ da budete zapamćeni, da budete slobodni, a opet nečiji. Sve ono što Addie nije. Sloboda je u njezinom slučaju preskupa. A možda i nije sve do trenutka kada susreće osobu koja ju zaista vidi i pamti, koja je se sjeća i uživa u njoj.
“Možda je usamljenija nego što želi priznati. Možda je društvo neprijatelja ipak bolje nego nikakvo.”
Predivna knjiga, a Jelena je to jako dobro prevela i sprijateljila nas sa Addie. Oduševila sam se. Vjerovala sam da će ovo biti još jedna od onih razvikanih knjiga koje se teško čitaju, ali baš suprotno- knjiga je lako čitljiva, upečatljiva i prepuna divnih citata i poruka o životu i ljubavi prema svemu što nas okružuje, prema knjigama koje ne nestaju, uvijek su tu. O ljubavi dvoje ljudi koji su na jednak način slomljeni, a opet zajedno su poput ruke i rukavice- savršeno pristaju.
“Addie sjedi sklupčana na prozoru kućice, s vatrom za leđima i otvorenom knjigom na koljenu, i promatra kako se nebo osipa.”
Preporuka!
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 