Naklada: Znanje/2021.
Prevoditelj: Maja Opačić Šešok
Broj stranica: 308
Jednog lijepog ljetnog dana, na sjeveroistoku Rusije, na poluotoku Kamčatka, dvije sestre Aljona i Sofija su praznike provodile na plaži. Susrevši neznanca kojem su pomogle, djevojčice su sjele u njegov sjajan crni automobil i više ih nitko nije vidio. Nestale su. Za njima je pokrenuta opsežna potraga. Mjesecima policija i dobrovoljci nisu pronašli ni traga djevojčicama. Nisu uspjeli pronaći mjesto gdje ih skriva, a niti način na koji bi ih otmičar odveo sa zabačenog i prilično nedostupnog poluotoka. S vremenom su odlučili da djevojčice nisu otete, već su se utopile. Dvije lijepe bijele djevojčice Ruskinje.
Radnja se ne bazira isključivo na sestrama koje su nestale i zločinu koji je nad njima počinjen. U svakome poglavlju koje označava novi mjesec, godinu ili neki drugi vremenski period, čitatelj se susreće na novim likovima koji slušaju o nestanku dviju djevojčica dok se i sami bore sa životnim patnjama i preprekama na koje nailaze.
Nestanak tih Aljone i Sofije izazvao je veliku medijsku prašinu, u svakome pojedincu izazvao paranoju, podvojena mišljenja, teorije, nepovjerenje prema drugima, pa čak i samima sebi. Briga oko tih djevojčica odjekivala je u svakome domu, a razočaranje domorodaca čija djeca su također nestajala, ali nisu bijele Ruskinje, isijavala je iz svake njihove misli i čežnje.
“Kad je bila u njegovoj blizini, nije mogla misliti ni na što drugo. No kad bi se malo razdvojili, vraćala se samoj sebi. Sviđala joj se ta žena. Bila je… sposobna. Žena koja ima neke standarde, koja ispunjava obveze, koja daje rezultate.”
Susrećemo se sa diskriminacijom u moderno doba, rasizmom u zabačenom području, u doba kada diskriminacije ne bi smjelo biti. Ali tu je i rasprostranjena je. Svi ti domorodački i nomadski narodi koji putuju tundrom, klasificirani su kao nebitni, vlast ih se srami, a sugrađani ih gledaju sa osuđivanjem. Biti drugačiji je i dalje pogrešno.
Kamčatka je lijepo, ali surovo mjesto za život. Praktički potpuno odvojeno područje od ostatka Rusije. Tako blizu Aljaski i Japanu, stanovnici Kamčatke su u potpunosti postali imuni na turiste koji ih redovito pohode. Divni opisi prirode, ma kako ona nesmiljena bila, čine ovu knjigu zanimljivom i vrijednom čitanja.
“Noć je bila poput beskrajne sobe bez prozora. Zvijezde su bile nemoguće daleko.”
Tama koja je ispričana u redovima teksta ovog romana prisiljava vas da želite nešto promijeniti. Mračna atmosfera se poput ljepljive paučine prostire u umu čitatelja i izaziva vas da knjigu pročitate u jednom dahu. Jer je vrijedna toga. Jer je zaista posebna.
Mrak i tuga, očaj i žudnja za boljim životom iščitavaju se u svakoj rečenici knjige. Ljudi koji nisu sretni, koji žele nešto bolje, ali i dalje žive u malim i klaustrofobičnim zajednicama koje osuđuju svaki pokušaj da se nešto promijeni. Ljudi koji žive poput sporednih glumaca u filmu svojeg života. Svi ti rasprsnuti snovi, svi ti životi koji nastavljaju dalje.
O knjizi Iščezle je teško napisati kratak sadržaj jer se radnja odnosi na bezbroj likova koji su svi međusobno povezani tankim nitima, svaki sa svojom pričom, svaki sa svojim problemima, a sve njih zajedno povezuje to što se povremeno sjete dviju sestara koje su nestale toga ljetnog dana. Kao da je s njima nestalo malo sigurnosti koje društvo pruža.
“Patnja nam je suđena.”
Knjiga me se dojmila. Autoričino poznavanje ruske kulture, kulture naroda koji prebivaju na određenom području, njihovo ponašanje, izgled i međuljudski odnosi- sve to doprinosi izuzetnosti ovog štiva.
Knjiga nije neko vrelo pozitive, dapače- iz nje možete iščitati tugu i tminu koja prebiva u svakome liku. Osmijeha je malo, sreće gotovo i nema, raspoloženje je poput surove klime i ledenog vjetra koji šiba stanovnike po smrznutim licima.
Stvarno nešto drugačije, posebno i impresivno. Baš me se dojmila knjiga.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 