Dunavom
Naklada: Ljevak/2021.
Broj stranica: 180
Putujući obalom Dunava, lutajući cijelog života zemljama koje Dunav prati, sanjajući o uspomenama iz djetinjstva, o bakama i njihovim ostavštinama koje vuče sa sobom na svako putovanje, Helena nas uvodi u priču svojeg života i ljubavi koja je baš poput rijeke- ima svoj izvor- početak, pa se potom širi i teče, sve dok se ne ulije u more i nestane.
Priča o uspomenama koje joj pružaju utjehu, prisjećajući ih se sa nostalgijom- prisjeća se žena u svojem životu, tih strankinja koje su donijele nešto svoje i nisu puštale to. To svoje prenose dalje, a Helena čuva poput malo vode na dlanu.
“Jednako sam ih volio, na isti način uživao u njima i patio zbog njih, radovao se i razočaravao, uništavao, pretjerivao i štedio. Racionalizirao. Rađao se i umirao. Bio sam navučen. I na njega i na nju. Na morfij i na Dragu. No, kad bi se išlo u dubinu i stvari razgolićivale do kraja, bio sam zapravo navučen na ovisnost i ljubav.“
Čežnja izbija iz svake rečenice, izgleda da je taj put uz Dunav put kojim ljubav stoljećima protječe. Uz mnoge citate iz knjiga, čiji autori su bili stanovnici mjesta koje Helena posjećuje, shvaćate da je ovo u stvari oda jednoj ljubavi. Prolaznosti iste. Prolaznosti života.
“Možda (ni)sam u pravu što figure ljubavi smještam uz/na Dunav, mada već duže vrijeme mislim kako on nije samo rijeka, već prostor uz koji se prelijevaju različite rapsodije i identiteta.“
U jednom trenutku sreća i ispunjenost, uživanje u hrani koja se našla na tome putu, uživanje u putenosti; u drugom trenutku melankolija, žudnja za dodirom, tuga zbog prestanka nečega što je trebalo biti vječno. Ali nije, upleli su se drugi.
“Nikad ne kreći na putovanje s nekim koga ne voliš.”
Nastavak tog putovanja, no nekako brzinski, dekoncentrirano, bez onog prijašnjeg hedonizma na putu. Uz stihove čežnje i boli. Kako nastaviti nakon svega? Kako pobijediti tu prolaznost? Jesmo li zaista poput rijeka?
“…od čovjeka možeš otkupiti njegove sate, možeš mu ukrasti dane ili mu oteti čitav život. Ali mu ne možeš oduzeti ni jedan jedini trenutak.”
Svaka rečenica odiše ženstvenošću i ljepotom izražavanja. Inteligentno napisana, prepuna surove strasti i tuge, želje i nestalnosti. Puteno odavanje životu i hedonizmu, čežnja za istim. Nije tu riječ samo o ljubavi prema drugoj osobi, o tjelesnoj žudnji, tu je riječ o ljubavi prema knjigama, prema hrani, životu i putovanjima.
Sviđa mi se što je Helena pretočila sebe u ovu knjigu. Svoje bake, te njihove germanizme i hungarizme, nostalgično prisjećanje na onu dječačku hranu stvorenu bakinim rukama, na fine i damske manire koji su joj ucrtani u odgoj.
“Volim knjige zbog kojih drhtim dok ih čitam, specifično je to stanje, mislim na mentalno podrhtavanje, tada shvatite da su napisane rečenice zapravo vaše, da to netko govori u ime vas.”
Knjiga je zaista nešto predivno. Toliko sam uživala u tim divnim i toplim opisima da sam se osjećala kao da sam kod kuće, kao da je netko uronio u moje misli i stavio ih na papir, između ovih predivnih romantičnih korica.
“Tvoje riječi, misli, sam govor, ostali su mi u pamćenju, naše susrete, mjesta i vrijeme, sačuvala sam u sjećanju, ne znam je li pamćenje pouzdanije, ali kao da se gubi, možda sjećanje traje dok ne izblijedi, ne volim se sjećati svega što pamtim, a ne želim pamtiti sve ono čega se sjećam.”
Bookworm Maja 