Naklada: Ljevak/2021.
Broj stranica: 179
Gonjena tajnama iz prošlosti, nesrećom koja joj je promijenila život, arhitektica Gorana bježi od mrava koji ju nagrizaju, zavlače joj se u svaku udubinu na tijelu i čine ju pasivnim promatračem svojeg života.
Gorana piše pismo Hladnoj, piše joj o svojem strmoglavljenju i gubitak psihičke snage. To pismo nikada neće biti poslano, ali prije ili kasnije shvaćamo da jedina hladna je Gorana.

Gorana se budi sa ugrizima stjenica. U tom bunilu (ne)namjerno ostavlja upaljenu svijeću i odlazi iz Zagreba u rodni grad. Ne želi znati. Ne želi se prisjećati. Iako ju konop doziva da okonča košmar koji joj stvara nemir, ipak bježi. Uspomene su te koje ju proganjaju.
“Nije li budućnost fikcija u kojoj smo izvan tijela, a sadašnjost stvarnost u kojoj smo nemilosrdno, svakog jutra iznova, vraćeni u tijelo, u tupu bol u vratu, u znojne pazuhe, u bolne zanoktice, u urasle dlake, u iscjedak koji će pojesti mravi i ostaviti nas bez gaćica?”
Stjenice definitivno nije roman u klasičnom smislu. Ovo je pismo samoj sebi. Bez odlomaka i poglavlja. Poput sna ispričanog u dahu. Knjiga o posljedicama gubitka, o krivnji koja nagriza poput stjenica, o samoći i čežnji za životom kakav je mogao biti.
Napisati recenziju o ovoj knjizi mi nije lako. Teške riječi, tuga i bol, kao da se presijavaju sa stranica knjige u um čitatelja. Postajete melankolični i turobni. Osjećate prazninu. Neobičnu duboku prazninu. Sve ono što se možda i skriva u čitatelju u njegovom lošem stadiju života, sve to je Gorana pretočila u pismo Hladnoj.
“Zeleno. Žuto. Crveno. Vrijeme je prolazilo, vatra je zasigurno jačala, a ulica se pružala preda mnom kao jedini mogući izlaz iz grada. Moraš biti brža, šaptala san i grabila dalje i dalje.”
Dojmljiva knjiga. Svakako bi bila odlična podloga za neku seriju na Netflixu, vjerujem da bi oni super uprizorili ovakvo poniranje duha.
Cover u stvari izgleda pozitivno, vedro, kao da je knjiga roman o obitelji. Upravo u tome je čar- što skriva cijelu dubinu ponora duha jedne napaćene osobe.