Eva Meijer- Kuća za ptice

Naklada: Ljevak/2022.
Prevoditelj: Romana Perečinec
Broj stranica: 254

Gwendolen ima dvije ljubavi u svome životu- ptice i violinu. Note odsvirane na violini delikatne su poput ptičjeg pjeva. Ta nježnost i strast koja proizlazi iz skladbi, intimnost- sve to Len privlači već od malih nogu.
Prilično samosvjesna i nadarena, nakon nesretne zaljubljenosti, odlučuje napustiti obitelj i svoje ptice na selu i zasvirati u orkestru u Londonu. No tamo ima mjesta samo za jednu strast- violinu, dok ptica gotovo i nema u bučnom i zadimljenom gradu.

Uz uživanje u sviranju, Len je upoznala i mladića u kojeg se zaljubila, ali isto tako i brzo razočarala, pa vrlo rano odlučuje da se nikada neće udavati. Njihovi povremeni ljubavi sastanci su bili lijepi, ali kratki i bez velikih očekivanja.

“Tišina se ovija oko mene i prati me kući gdje velike sjenice nervoznije nego inače lete uokolo. Napunim im stol za hranjenje, ranije nego obično, možda im to odvrati pozornost- orasi, kruh, nekoliko komadića kruške, nikakve masne stvari jer je period gniježđenja.”

Nakon godina provedenih u gradu, nakon potpunog otuđenja od vlastite obitelji i gubitka strasti za glazbom, Gwendolen kupuje kućerak na selu, sa dvorištem obrubljenim živicom i punim drveća. Tu su ptice. Tu osjeti napokon mir. Ponovno sa radošću uzima violinu i prati ptice, sprijateljuje se sa njima, brine za njih i hrani ih, prati njihovo ponašanje i divi se inteligenciji tih malih bića. Odlučuje da je tu njezino mjesto i shvaća da joj je poziv proučavanje ptica i bilježenje zaključaka o njima.

“Čeznuti: Shvatiti da si bezdan. Shvatiti da si kretanje. Shvatiti da si voda i da vodu ne možeš uhvatiti.”

Dok nas vodi kroz dva svjetska rata, a da ih gotovo i ne spominje, Eva Meijer opisuje tek blagi strah zbog nestalog, ali i pronađenog brata i sina, ponekog kolaboracionista kojem ne pridaje svoju punu pozornost, te povremenu nestašicu hrane- ne tako vidljivu na engleskom selu kao što je bio slučaj na kontinentu i u gradovima.

“U kući uzmem violinu i prstima tražim ono što osjećam. Sviram dok ne prođe. Ako dam sve od sebe, bit ću dobro.”

Čitanje o prijateljstvu Gwendolen i ptica je nevjerojatno iskustvo. Autorica je tako nježno i romantično napisala ovu knjigu da me sasvim podsjetila na Jane Austen i njezine divne romane. Poput nečeg svjetlosnim godinama iza nas, kada su lijepi izrazi i pisanje bili toliko bitni koliko i lijepe manire i urednost. Zaista jedna stress free knjiga.

“Svatko zna da se nevinost ne može dokazati.”

Gwendolen Howard je bila autorica dviju knjiga o pticama koje su doživjele brojna izdanja, a svoj život je posvetila težnji za skladom u prirodi. Bespogovorno se zalagala za istraživanje, ali u prirodi gdje su životinje mogle pokazati svoju inteligenciju. Vjernost prirodi koja se u mnogim slučajevima svrstavala u ekscentričnost doživjela je brojne naraštaje ptica. Vjerujem da je istraživanje Eve Meijer ove naturalistice Gwendolen bilo isto toliko detaljno kao i Gwendolenino istraživanje ptica.

“Gubitak je spoznaja da nikada ništa nije bilo tvoje. Tuga je spoznaja da je nestalo nade ili možda još nepotpuna spoznaja o tome.”

Sviđa mi se samostalnost glavnog lika, njezina snaga i volja, njezina ljubav prema glazbi i pticama, njezino nepokolebljivo ustrajanje da radi sve onako kako ona zamišlja, kako želi. A želi mir i tišinu isprekidanu tek sa pokojim cvrkutom ptica, kuckanjem kljunom po prozoru, sa pokojom odsviranom skladbom. Nije li to ono zaista bitno? Voljeti sebe i sve oko sebe. Stvoriti svoje malo dvorište u kojem će biti baš takve ptice, baš takvo okruženje kakvo mi želimo.