Karin Fossum- Evino oko

Naklada: Edicije Božičević/2021.
Prevoditelj: Anja Majnarić
Broj stranica: 284

Policija već jedno vrijeme tapka u mraku sa slučajem ubojstva izvjesne Maje Durban. Polako pada u zaborav. No vode se uzburkaju kada u rijeci nađu tijelo u vidno lošem stanju. Tijelo je u vodi već mjesecima, možda čak od vremena ubojstva mlade žene. Ubojstva bez rješenja. Ispostavi se da je leš iz rijeke muškarac zvan Egil koji je na neki način povezan uz Maju. I Evu.

Prvi tko je ugledao tijelo u rijeci su Eva Magnus i njezina kćer Emma, ali Eva ne želi imati posla sa policijom pa ne prijavljuje nalazak istog. Sve je obavijeno velom tajne. Ipak inspektor Sejer ne odustaje i shvaća da postoji neka poveznica između ta dva brutalna ubojstva, te Eve koja se pokušava privući ispod radara policije.

“Prije sam se bojala svega. Sad se više ne bojim ničega.”

Sejer je intinuitivan policajac koji, usprkos usamljeničkom privatnom životu, pažljivo i lako čita sve subjekte koji imaju nekakve veze sa zločinima. Čini se da zločin ne bira mjesto događaja- čak i mala i sigurna mjesta postaju žarište, a ubojica može biti bilo tko.

Ovo mi je prva knjiga Karin Fossum. Nekako nisam imala velikih očekivanja, ali kako sam ljubitelj spore radnje, unijela sam se u knjigu i potpuno se isključila iz svijeta. Postala sam samo još jedno lice sa ulice u malenom gradiću na sjeveru Norveške, još jedan prosječan stanovnik koji je do jučer živio u toj imaginarnoj kupoli sigurnosti maloga mjesta, a već danas se boji čak i vlastite sjene.

“Jak karakter nešto je što se razvije s vremenom. Možda treba proživjeti još koju godinu.”

Prilično mračno i turobno štivo sa coverom koji to isto okruženje savršeno opisuje.
Obični ljudi, sa svojim običnim životima su glavni likovi ove knjige. U stvari svi likovi su takvi.
No to ne čini knjigu običnom i dosadnom. Dapače, ukoliko volite širok pogled na sve, ukoliko volite detalje i uživate u potankom opisivanju, ova knjiga će vas oduševiti. Mene jest.

Naizgled obično i pitko štivo, a u stvari dublje od bilo kojeg mora. Radnja naizgled spora, no zapravo je poput brzaca u rijeci.
Ništa od napisanog nije tu slučajno. Vidi se da je autorica promišljeno birala svaku riječ i izraz i time pokazala da njezin potencijal ima ogromne razmjere.

“Laž je kao hrpa mokrog snijega. Jeste li kad to pomislili? Najprije je mala, ali prije ili poslije morate je odgurati malo dalje i navaliti novu na tu prvu, tako da cijelo vrijeme raste i postaje sve veća i veća. Na kraju je toliko teška da ju više ne možete nositi.”