Naklada: Egmont, biblioteka Puls/2022.
Prevoditelj: Romana Čačija
Broj stranica: 502
Alex nakon desetak godina kroči u ciparsku vilu Pandoru- mjesto koje mu je jednom pružilo utjehu, prvu ljubav. Mjesto koje izaziva sjećanja. A izaziva ih i njegov dnevnik iz dana provedenih u tome raju na zemlji- u sjeni stare masline, uz miris prašine u zraku i povjetarac s mora, u maloj sobici ispunjenoj knjigama i uspomenama.
Njegov prvi posjet pitoresknom mjestu u kojem se smjestila Pandora bio je u doba kada se našao na prekretnici između dječaka i muškaraca. Pametan dječak koji je patio zbog svojeg izgleda. Nisu ga očarale divne zidine i kovana ograda, bazen i pogled na divno more- želio je samo pronaći svojeg pravog oca i provesti praznike uživajući uz televizijski ekran, no na kraju se zaljubio i doznao stvari koje nije htio znati.
Prošlost majčine obitelji prekrila je svaki kutak te vile, a tajne njezine prošlosti su se uskovitlale i počele izvirati na površinu; kao da su otključavanjem vratiju Pandore otključali Pandorinu kutiju.
“Osjet mirisa je uistinu najjači od svih osjeta, pomislila je. Vrati te u određeni trenutak, atmosferu i to sa savršenom preciznošću.”
Helena je snažna osoba, čiji duh je nepokolebljiv, ali i osoba koja skriva više no što otkriva. Njezina snaga skriva se u udaljenosti od ljudi iz njezine prošlosti koju nije podijelila ni sa svojim suprugom. Ali kada se vrati na Cipar, počinje osjećati nemir i shvaća da pitanja o prošlosti samo što ne budu postavljena, a ona više nema snage braniti sebe i bližnje od tereta koji nosi.
“Ona je bila majsko drvo oko kojega sa šarenim vrpcama pleše njezina obitelj. I večeras je Helena osjećala kako joj se te vrpce stežu oko grudi.”
Napisati kratak sadržaj o ovoj knjizi nije nimalo lako. Knjiga je obimna, no bez obzira na to lako se čita i divno je pisana. Taman sam pogodila prve vruće dane ove godine i uzela Lucindinu knjigu- nisam pogriješila niti najmanje jer je doživljaj bio potpun i ugodan. Uživala sam od prve do posljednje stranice. Ima to nešto što me vuklo poput magneta. Nešto što me tjeralo na listanje stranica. Ta neka nježnost i bliskost, slikovitost i prijateljski nastrojeni likovi.
“Činilo se da se u Pandori Helenina prošlost sukobila s njezinom sadašnjošću, a samim tim i s njegovom. Pa valjda je sada imao pravo saznati istinu?”
Knjiga me impresionirala. Već dugo nisam naišla na neko štivo koje bi me toliko oduševilo. Sve od covera, do lijepih citata i opisa koji su me smjestili na ležaljku u sjeni masline u Pandori. Sve.
“Živjet će za današnji dan. A današnji dan je prekrasan.”
Svaka obitelj ima tajne. No tajne su poput pune čaše- što duže ju držite u ruci, to se ona čini sve teža- što duže držite tajne u sebi, to su teže, a teže ih je i pustiti. Prikuju vas za prošlost i ostajete na mjestu umjesto da nastavljate živjeti.
“Najvažnije je bilo vjerovati u to da ste dobra osoba i da ste se prema svima oko sebe odnosili s poštovanjem i ljubavlju. Bilo joj je nepodnošljivo da će do kraja života morati živjeti sa spoznajom da nije bila takva osoba i da se nije tako ponašala prema onima koje najviše voli.”
Preporuka do neba. Definitivno među top 5 najljepših knjiga ove godine!
“Kuća… Pandora… instinkt koji je imala o povratku nije ju prevario. kutija se zaista otvorila, a njegov prašnjavi sadržaj izašao je iz tamnih kutova i tako oslobođen uzrokovao kaos i bol. Ipak, baš kao u mitu, ostala je još jedna stvar nada. Više nije bilo tajni, ništa što treba skrivati ni sjenki koje je progone. Što god da se dogodi, a znala je kako će bez Williama svijet biti užasan, barem će biti iskreno. Od sada će govoriti samo istinu, kakva god ona bila.”
Bookworm Maja 