Naklada: V. B. Z./2022.
Prevoditelj: Andrea Šimunić
Broj stranica: 273
U gradiću Featherbanku desilo se stravično ubojstvo dječaka. Njegovi ubojice su njegovi školski prijatelji koji su pokušali lucidnim snovima ostvariti najgore što ljudski um može zamisliti- izbosti i gotovo obezglaviti nekoga tko im je vjerovao.
U lokvi krvi oko tijela pronađen je bezbroj otisaka ruka. Zastrašujuće i neobjašnjivo. Još više je neobjašnjivo to što su počinitelji vjerovali da će nakon čina ubojstva nestati u snovima.
Detektivka Amanda je zadužena za slučaj. Ima ubojice, truplo i mjesto ubojstva, kao i oružje. Samo jedno nema- razlog. Ono ‘zašto‘.
Sa timom pronalazi poveznicu sa ubojstvom otprije dvadesetak godina, kao i internetsku stranicu sa forumom na kojem sudjeluju likovi koji prakticiraju lucidno sanjanje i govore o čovjeku crvenih ruku. Poput sekte. A tu je i jedan zabrinjavajuć nick- CC666, iza kojeg se možda skriva osoba koja je odgovorna za ubojstvo otprije dvadesetak godina, a koja je nestala sa lica zemlje nakon istog.
“Često je mislila o savjetu koji joj je dao: kad vidiš nešto užasno, moraš to pospremiti u kutiju.”
Istovremeno se Paul vraća u rodni grad Gritten Wood nakon dvadeset i pet godina. Nevoljko i sa grčem u želucu. Majka mu je na samrti, a to je i jedini puta što se vratio nakon što je otišao. Ili bolje rečeno pobjegao. A bježao je od strave koja je stezala svoje prste oko njega. Od ubojstva njegovog najboljeg prijatelja Jamesa, a koje su počinili Billy i Charles. Billy je odslužio svoju kaznu, a Charles je još onomad nestao. Možda u snovima. A možda u sjenama. Sve se čini nadrealnim, a Paula prate crveni otisci svugdje gdje ide. A možda sve to možda lucidno sanja.
“Malo svjetlo u sjenama. Bila je poput plamena svijeće koji sam želio zakloniti rukama, lagano puhnuti u njega i raspiriti da jače svijetli. Ali, naravno, uvijek je opasno kad to radite. Uvijek postoji rizik da ćete ga umjesto toga ugasiti.”
Ovo je knjiga koja ima elemente kingovskog horora, ali i elemente klasičnog krimića i misterija. Alex North nas je upoznao sa svojim radom još u Šaptaču kada se poigravao sa čitateljevim umom i nadnaravnim u tolikoj mjeri da je to bilo gotovo mučno, tamno i jezivo nadnaravno. Ali ima tu sposobnost da preokrene radnju i objašnjenje u nešto shvatljivo normalnom umu. Okej, možda i ne baš shvatljivo jer su većinom bolesni i izopačeni likovi ti koji uništavaju zdrav razum, a ono barem koliko- toliko razumljivo.
“Knjige su bile naslagane po policama uzduž svih zidova, ispunjavale su ormariće i prekrivale stolove, a u zraku je bio ugodan miris ustajalosti, kao da je zasićen svom tom kožom i papirom oko mene. Točno se sjećam kako je bilo. Nisam samo vidio knjige; isto tako osjećao sam ih na koži i udisao.”
Knjiga me zapanjila. Nisam ju mogla ispustiti iz ruku i pročitala sam ju kroz koji dan. Cover vjerno dočarava atmosferu koja se poput paukove mreže proteže kroz svaki redak ove knjige.
I baš me briga ako se knjiga nekome ne svidi. Meni se nevjerojatno svidjela. Sve, baš sve. I nije mi niti najmanje žao što sam ju kupila i pružila joj šansu. Alex me nije razočarao. Dapače, dokazao je da i dalje imamo kvalitetnih autora krimi hororaca.
“Amanda je zurila u mrkli mrak šume pred sobom. Ovdje su je zvali Sjene. Nije čula ništa osim teške tišine, ali osjećala je teret prošlosti koja se skrivala u njoj. Prošlosti koja se sad, čini se, vratila. Prošlosti koja je uzimala život za životom.”
Preporuka!!
Bookworm Maja 