Naklada: Egmont, biblioteka Puls/2022.
Prevoditelj: Mirna Čubranić
Broj stranica: 452
Sudbonosni potres u Bagnari, Kalabrija, ponukao je glavu obitelji Paola Floria da konačno učini velik korak za budućnost i otisne se u Palermo sa bratom Ignazijem, suprugom Giuseppinom, sinčićem Vincentom i malom nećakinjom Vittorijom.
Obitelj je nevoljko slijedila Paola, ali za njihov posao aromaterije selidba u velik grad i luku bila je logična.
Početak njihova posla bio je težak, uhodavanje u, već uhodan posao kod drugih aromatera koji su se odmah isprve postavili nadmoćno nad braćom Florio, nije bilo lako. Njihova vlažna i vjetrovita trgovina tek je malobrojne na početku privukla. No kada su stanovnici Palerma, ljekarnici i ini shvatili da braća Florio imaju najpovoljnije cijene i najkvalitetnije začine, posao je procvjetao.
“Ignazio pogleda šogoricu. U trenutku kad ona podigne pogled i sretne njegove oči, zna da i nju progone sjećanja. Govore isti jezik, žive u istoj boli, u sebi nose jednaku samoću.”
Kao i u svemu, tako je i aromaterija tražila veliku žrtvu. Paolo je nesmiljeno otrgnuo suprugu od rodne grude, te ga je ona zamrzila i više no prije. Muškarci su bili vlasnici svojim suprugama. Giuseppina je jedino svjetlo vidjela u ljubavi koja je izvirala iz očiju njezinog šogora Ignazija, te djeci koja su joj postala centar svega.
“Srce mi je mračno, govori su u Bagnari. Njezino je srce crno. Mrzi ovu kuću. Mrzi ovaj grad, ovo vlažno vrijeme. Zima i kiša prisiljavaju je da prozore drži zatvorene i pali svjetiljke.”
Godine su prolazile, a društvo, politika i svijet doživjeli su brojna previranja. Braća Florio postaju samo Ignazio Florio, a potom i samo Vincenzo Florio. U krvi su im naraštajima ostali začini, njihove ruke zauvijek su zaprljane radom. I iako se smatralo da je to sramota, tek puno kasnije vidjelo se da nije. Njihovo iskupljenje u društvu, da prestanu biti oni čija krv miriše na znoj, bilo je skupo, ali njima nužno potrebno.
Iako snažni i bespogovorno nadmoćni, iza sebe su imali velike žene koje su nosile njihov dom i šutnju razabirale poput riječi. Neizgovorenih razgovora.
“Na pragu sobe Mattia se zaustavi. »Naneseno zlo uvijek bude kažnjeno«, kaže. »Za neke stvari naraštajima se plaća. Nije povrijedio samo mene nego sve nas; neka to dobro zapamti.<<“
Predivna, slikovita povijesna i obiteljska saga čije granice su nemjerljive, no tako lijepo i istančano isprepletene čine mozaik priče koja dugo ostaje u mislima čitatelja i stvara mu privid ljepote življenja i ponosa koji se nosi naraštajima.
“Tad shvati da postoje ljubavi koje ne nose to ime, ali su jednako duboke, jednako vrijedne da budu doživljene, ma koliko bile bolne.”
Nešto ovako lijepo nisam pročitala već zaista dugo. Priča me obuzela i nisam ju mogla prestati čitati. Prolazak vremena čini se brz i jednostavno morate razmisliti o prolasku života i cijeni koja se plaća zbog toga. Možda je vrijeme da stanemo i osjetimo sve te mirise koji nas draže, sve boje koje nas okružuju, da svu ljubav i čežnju koju čuvamo u srcu pustimo van i dopustimo si da volimo i budemo voljeni. Da živimo. Lavovski hrabro. Poput obitelji Florio. Onih koji su zaista živjeli i bili dio sicilijanske prošlosti.
Bookworm Maja 