Naklada: Egmont, biblioteka Puls/2022.
Prevoditelj: Ira Martinović
Broj stranica: 345
Nakon što izgubi posao voditeljice vijesti na BBC-u zbog povratka prijašnje voditeljice Cat sa porodiljnog, Anna Andrews dobiva reporterski zadatak pratiti priču o ubojstvu koje se desilo u njezinom rodnom mjestu Blacktownu. Već u prvom trenutku kada je dobila zadatak bila je protiv toga. Za Blacktown ju vežu neke ružne uspomene iz prošlosti, a tamo su i njezin bivši suprug Jack, pomalo majka, te grob njezine tromjesečne kćeri.
Jack Harper je policijski istražitelj koji se nakon propalog braka sa Annom vraća iz Londona u Blacktown. Živi sa mlađom sestrom i njezinom kćeri, posjećuje Anninu majku, te dopušta prošlosti da mu se uvuče u život. Baš poput prve žrtve Rachel, sa kojom redovito održava tajne sastanke, pa čak i večer u kojoj je ona ubijena.
Prilikom nalaska tijela doživi šok, ali ne želi ekipi reći ništa o odnosu sa ubijenom. Sve postane još gore kada u vlastitom automobilu pronađe njezine odrezane nokte i mobitel, a otisak cipele sa mjesta ubojstva odgovara njegovima. No on krije svaku vezu, te više vremena provodi u skrivanju dokaza nego u traženju krivca. Sumnja da mu netko pokušava namjestiti ubojstvo.
“Tišina je moja najdraža simfonija; kad život postane previše glasan, ne mogu razmišljati.”
Desi se još jedno, pa još jedno ubojstvo. Anna shvati da ubojica ubija njezinu ekipu iz škole. Njih četiri najboljih prijateljica. I jedna koja nikako nije spadala među njih, no one su ju prihvatile. Stvar je bila u toj ekipi u koju su Anna i pridošla Catherine bile namamljene, zavedene alkoholom i drogom, natjerane na stvari koje niti u kojem slučaju nisu bezazlene za maloljetne djevojke. Vezane su samo bezazlenim narukvicama prijateljstva za koje sve osim Anne i Catherine ne mare.
Anna sumnja u zdrav razum jer ga često i nema zbog alkohola, sumnja da je ona sama ubojica jer se redovito oduzme, a žrtve imaju vezane narukvice prijateljstva koje je ona isplela u ustima. Fotografija njihove male ekipe pojavljuje se kod nje sa prekriženim licima onih koje su ubijene.
“Svi mi imamo pukotine, male porezotine i masnice koje je život nanio našim srcima i umovima, a strah i zebnja su ih za cementirali ili katkad prekrili krhkim slojem nade. Ja svoje slabe točke uvijek krijem što bolje mogu. Svašta ja krijem.”
Anna sumnja na sebe, a Jack na sebe. Iako je i njegova sestra među ubijenima. Na kraju sumnjaju u sve. Percepcija viđenja ubojstava mijenja se, a Jack gubi mjesto glavnog istražitelja zbog povezanosti sa ubojstvima. Šef istrage postaje neobična mlada policajka koja pazi na Jacka gotovo toliko koliko on sumnjiči nju. Samo tko je zaista ubojica i koja žrtva je iduća na redu?
Tko se to poigrava čitavim mjestom i zašto? Jesu li zaista tajne zakopane u preplitkom grobu?
“Ljudi ne znaju što je ljubav dok je ne izgube. Većina nikad ni ne sazna, ali oni koji upoznaju ljubav za voljenu bi osobu učinili sve. Kao što sam ja.”
Napisala sam puno o sadržaju, a ovo je samo mali dio onoga što se zaista dešava na ovih tristotinjak stranica. Toliko oprečnih događaja, tajni, loših uspomena. Toliko života koji kao da su na čekanju, kao da stoje na mjestu jer ih pritišću tajne otprije mnogo godina. Mjesto koje svojom ljepotom oduzima dah, no ljudima koji žive i živjeli su u njemu izaziva samo tugu i bol. Zadržava ih za sebe poput agresivnog zlostavljača. Čini ih pasivnim žrtvama. Čini ubojice od njih.
“Pretvaramo se da ne vidimo ožiljke koje nanosimo drugima, pogotovo onima koje volimo. Ožiljke koje nanosimo sebi je teže ignorirati, ali ne i nemoguće. Protrljam crvenu crtu kao da je mogu izbrisati prstima, izbrisati bol koju sam nanijela samoj sebi. Otisak narukvice na mom zglavku će nestati, ali ožiljak na mojoj savjesti koji je nastao onoga dana kad sam tu narukvicu nosila prvi put nikad neće proći.”
Vrlo sugestivno napisana knjiga u kojoj možete donijeti niz pogrešnih zaključaka, u kojoj vjerujete da znate tko je ubojica, a onda vas zapanji razvoj, pa i završetak same knjige. Ostanete osupnuti snagom tog jednog duha da isplete mrežu laži, samookrivljavanja, gubitka povjerenja jednih u druge, pa čak i potrebe jednih za drugima. Poput Anne i Jacka koji, iako razvedeni, u njihovom odnosu još tinja iskra ljubavi koja se pojavljuje unatoč provalji među njima, a koju je izazvala smrt njihove male kćeri.
“Njezina smrt je slomila i moje srce i mene samu, jer više nisam osoba koja sam bila.Sad sam netko drugi. Ne znam što su osjećaji, ne znam kako ih uzvratiti. Mnogo je lakše posuditi ljubav nego je vratiti.”
Knjigu sam pročitala stvarno brzo. Baš tjera na listanje stranica, na traženje što će ona slijedeće napravit, što će on, a što ubojica. Tjera vas na propitkivanje samih sebe, te jeste li zaista osoba kakva želite biti.
“Ljude u mislima razvrstavamo kao da su knjige: kad nismo sigurni u žanr, ne znamo na koju policu da ih spremimo. Ja sam knjiga koja se nikad nije dala svrstati ni na jednu policu, ali kako vrijeme prolazi, to me sve manje smeta. Mislim da je dosadno biti poput svih drugih.”
Likovi su izvrsno okarakterizirani, njihova nemogućnost da se otrgnu kandžama prošlosti zvuči tako poznato- možda jer svi mi imamo nešto što nas drži u prošlosti, nešto što nas potiskuje i čini nemoćnima.
Radnja je napeta, brza, jako dobro promišljena i zanimljiva.
Knjiga je prepuna citata koji tjeraju na razmišljanje, a neke od njih sam i izdvojila. Uživajte u njima.
Preporučam!
Bookworm Maja 