Bronka Nowicka- Nahraniti kamen

Naklada: Ljevak/2022.
Prevoditelj: Đurđica Čilić
Broj stranica: 63

Češalj, koža, kamen… Dijete pokušava shvatiti bit, njegovo viđenje okoline vidi se iz svakog opisa, a on je krut, grub i surovo iskren, čak toliko da shvaćate da je to dijete zapostavljeno, zaboravljeno.
Pronalazi utjehu u traženju hrane za kamen, u promatranju svojih ukućana. Tako različitih, a opet bezbojnih, neuglednih.

Sa majkom koja vlada kućom, sa ocem koji je pred majkom tako malen da ga se niti ne vidi, sa bakom koja pati zbog dementne prabake… Kuća krivnje. Kuća u kojoj odrasli ne primjećuju usamljenost i tugu djeteta, pokušaje da privuče njihovu pažnju. A kada dobije pažnju, dijete je kažnjeno zbog stvari koje su odrasli tek na trenutak primijetili, no ne vide vapaj za ljubavlju i potrebom djeteta.

“Zadatak je tuge da dođe i bude. Ništa više. Ostalo je na čovjeku – ako je prihvati, tuga će narasti kao zakotrljana gruda snijega. Oblijepit će svaku misao.”

Toliko emocijama nabijena knjiga da se čini poput knjige sa tisuću stranica. Sve se posloži u glavi čitatelja. Uz voajerski pogled u obiteljski život jedne disfunkcionalne obitelji koja bi mogla biti bilo koja obitelj na svijetu. Uz metaforički pogled djeteta na svijet, u slikama koje su toliko bizarne da istovremeno čine izravan pogled na ljudsku nutrinu.

“Iz riječi koje na koži nestaju, mogla su se povaditi manja. I tim istim prutom vaditi snove iz trešanja. Tako je dijete hranilo kamen, da bi živio.”

Dijete želi nahraniti kamen, što je isto kao život bez boli, patnje i kajanja. Duboko i intenzivno iskustvo koje dijete prati cijeloga života. Besmisao kojeg dijete shvaća kroz traženje hrane za kamen.

“Kad su naše ruke razgovarale, mi smo hodale kroz dvorište u tišini. Tako sporo da su oblaci nad nama bili jako brzi.”

Ovo je zbirka poezije u prozi koja je na površinu izvukla neke emocije skrivene u nesmiljenoj nutrini djeteta u meni. Podsjetila me na neiskvareni pogled na svijet koji sam nekada imala, a koji se pretvorio u ljušturu i postao nešto u potpunom kontrastu na ono nekada- na ono djetinje, naivno i nevino.

“…da se proguta tuga, nije dovoljno oprati je. Treba joj oderati kožu.”

Knjiga je predivna. Istovremeno slama srce i istražuje dubinu naše ljubavi prema ljudima oko nas, ali i samima sebi.
Možda i nije štivo za svakoga- surovo je i iskreno, no mene se dojmilo.