Naklada: Ljevak/2022.
Prevoditelj: Romana Perečinec
Broj stranica: 247
Godinama nakon što se zaljubio u divnu Marokanku sa tetovažom Sunca između obrva, Francuz ju traži u svakom prizoru kojega slika, u svakoj prašnjavoj uličici, u licima drugih. Ni ne sluteći kako se sudbina poigrava sa njime, sprijatelji se sa mladim marokanskim vojnikom Amazighom. Obojica shvate u jednom trenu da su otac i sin. Da je žena sa tetovažom Sunca u stvari Amazighova majka, a Francuz mu je otac.
Zbog osjećaja izdaje, mladić napadne i pretuče postarijeg Francuza koji se ne odupire, jer kako da se odupre sinu za kojeg nije ni znao da postoji. Krivnja je preteška. Još je teža kada zbog istog čina vojnik biva zatvoren, te, unatoč očevim pokušajima da ga izvuče iz zatvora, osuđen na službu u francuskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu.
“On se borio za svoju domovinu, što god oni tvrdili. Bio je moj sin. A otac ima prirodnu dužnost spram svog djeteta. Baš kao što domovina ima dužnost spram svojih podređenih. No nitko nije htio slušati.”
Potpuno drugačiji običaji i kultura, religija koju Europljani slabo razumiju, te mladićeva teška prilagodba, dovezli su do toga da je zbog svojih dnevnika optužen za izdaju i najvjerojatnije smrt. Prihvaćajući svoju sudbinu poziva oca da mu da svoj dnevnik i ispriča priču svojega života koju otac treba prenijeti Amazighovoj sestri.
“Bila je to drugačija hladnoća, podmukla i oštra. Hladnoća koja je prodirala direktno u moju nutrinu, a da joj nisam mogao pružiti ni najmanji otpor, da se ondje zarije i sve preuzme tako da moje tijelo i duh gotovo stanu. Kamo je nestalo sunce? Prošli su dani da ga nismo vidjeli na nebu. Sunce, toplina, sve od čega je naše tijelo živjelo, kao da je nestalo.”
Priča je toliko opširna i impresivna da se Francuz zapanji zbog sinovljeve inteligencije i hrabrosti. Začudi se kako mladić ničemu nije dopustio da mu stane na put. Živio je svoj život i tražio Boga i oca. Volio i poštovao majku i želio bolje za svijet oko sebe.
“Umirila bi se tek kad bi se baršunasto crnilo polako povuklo, a svjetlo sporog sunca obasjalo nebo. Trenutak kad bi se zora najavila na obzoru, bio joj je najdraži. Taj kratki trenutak kad nije ni noć ni dan.”
Kao da autorica iskušava Proustove kolačiće madeleine, koji ju vraćaju u neka druga vremena, tako nas slike i opisi iz ove knjige vode u vrijeme kada su mladi ljudi bili prisiljeni otići iz rodne grude koja je imala miris prašine i osjećaja zajedništva. Primorani su boriti se za tuđu zemlju iz nekih njima neznanih razloga. Primorani su ostaviti po strani svoje obitelji, majke, vjeru i nadu, i postati zarobljenici koje nitko ne razumije.
“Sunce je život. Bez zemlje smo ništa, ali i bez sunca smo ništa. Sunce na mom čelu podsjeća me da uvijek dolazi novi dan. Uvijek dobivamo novu priliku.”
Uplovila sam u knjigu kao da je slika nacrtana kistom Francuza. Sve sam vidjela; visoke kuće, baldahine, palme i pijesak, tek naznaku zelenila, izvore vode i tamnopute žene sa djecom u naručju. Hrabre i neustrašive ljude koji su pod sultanovom paskom bili nemoćni, no samo naizgled- rado su se pobunili.
Prekrasno napisano, prekrasno ispričano. Dojmljivo i zanimljivo. Knjiga koja budi emocije u čovjeku, traži da se trgnete i vidite sreću što ste tu gdje jeste u vrijeme kada jeste. Ništa nije tako vrijedno poput slobode i života.
“Mislim da želi reći da se ne smiješ pouzdati samo u ono što vidiš i čuješ. Postoje i drugi načini da vidiš neke stvari osim da ih gledaš očima, a postoje i stvari koje ne vidimo očima, ali koje ipak postoje.”
Knjiga me oduševila. Mislim da nema dovoljno riječi kojima bih opisala ljepotu iste. Drago mi je da sam je pročitala i imala barem malen pogled u kulturu koja mi je strana, ali nadasve zanimljiva. U priču svih priča. A cover… Pa ispod ovog jednostavnog, a upečatljivog papirnatog ovitka nalazi se divna slika. Možda naslikana rukom Francuza. A možda i ne.
Preporuka!!
Bookworm Maja 