Naklada: Ljevak/2022.
Prevoditelj: Svetlana Grubić Samaržija
Broj stranica: 311
Veterinar se na pragu svojih pedesetih godina, u redovitim posjetima obiteljskoj farmi De Hulst, zaljubljuje u četrnaestogodišnju kćer vlasnika farme. Veterinar iskušava svoje granice, kao i granice djevojčice, te shvaća da ne može kontrolirati nagone. Njezino sanjarenje i naklonost prihvaća kao nešto zbog čega treba biti sretan i oduševljen.
Čak imaju i svoj kutak u kojem se redovito susreću i u kojem ona priča o poznatim ljudima i svojim zatomljenim osjećajima i snovima.
Veterinar osjeća da je njegov odnos prema djevojčici pogrešan, no istovremeno osjeća da je ispravno. Licemjerno ili ne, s vremenom shvatimo da je i u njegovom djetinjstvu bilo seksualnog zlostavljanja od strane njegove majke, te on nikada nije uvidio da je to pogrešno. To je bio način kažnjavanja.
Odnos između veterinara i djevojčice se razvija. I iako se on nada da ona nikada neće odrasti i razviti se u pravu odraslu ženu, to se svejedno događa, no njihova seksualna veza ne pati zbog toga. Dapače, ona mu je i dalje miljenica.
“…tišina od poljupca najljepši je zvuk ako si onaj kojega se ljubi…”
Knjiga je pisana u prvom licu, pripovjedač je sam veterinar, a ljubavnica mu je djevojčica koja je iste dobi kao i njegova kći. Dok iskušava svoje granice, veterinar preispituje sve o čemu je ikada razmišljao, te shvaća da on nije stvoren za regularne stvari, za odnose kakvi bi bili inače normalni. Shvaća da je osoba koja je oštećena u ranoj dobi, te vjeruje da je srodnu dušu pronašao u djevojčici sa farme. Tome svjedoče rečenice koje su duge cijelu stranicu. Košmar osjećaja i neizrečenih riječi postaje mu dio svakodnevice. Postaje ovisan, postaje sumanut i razmišlja samo o njoj.
Likovi su opisani iz njegove perspektive, a on osjeća naklonost samo prema njoj.
Možemo vidjeti koliko duboke su rane nastale zbog zlostavljanja u djetinjstvu, te koliko ono iskrivljuje percepciju ispravnih postupaka kod ljudi koji su bili izloženi istome.
“More ništa ne mori zato što mu nitko ne nanosi bol.”
Knjiga je teška, zaista teška. Morbidno intimna i uznemirujuća. Osjećate odbojnost prema tome odraslom muškarcu koji tako gleda na djevojčice, no istovremeno vidite da je i sam beznadan.
Teško je čitati knjigu i zbog same forme. Te dugačke rečenice su smušene, bez ikakve poveznice, jedna misao na drugu, a sve nekako pogrešno.
No ponekad nam treba i ovakvo štivo. Kako bismo se probudili i osvrnuli se oko sebe. Jer među nama, među običnim i normalnim ljudima ima onih koji su prerušeni predatori. Njima je to normalno, oni tako ispunjavaju svoje nagone, a roditelji bi trebali biti ti koji to primijete. Djeca vrlo često traže pažnju i ne vide ništa loše u nastranim odnosima. Naivnost je prejak osjećaj kod djeteta. Ponekad je jednostavno prekasno.
“Nekim ljudima usamljenost tako dobro pristaje da zaboravljamo da se ispod nje oni osjećaju ružno i neprimijećeno, da svakog jutra preko odjeće prelaze valjkom za čišćenje kako ne bi izgledali tako sivo.”
Preporuka za sve kojih se dojmila knjiga Večernja nelagoda. Dojmit će vas se i Moja miljenica. Možda i više. Nećete ju lako izbaciti iz misli.
Bookworm Maja 