Catriona Ward- Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici

Naklada: Sonatina/2022.
Prevoditelj: Igor Rendić
Broj stranica: 358

Ted živi u toj jednoj kući u Nepotrebnoj ulici, kući prozora obijenih pločama, iz koje dopiru krici djevojčice i mačje glasanje. Jak zvuk gramofona sa country glazbom. Ulica je poput napuštenog zemljovida sa smradom raspadanja i zemlje.
U kući je Lauren, djevojčica koja ne može hodati, i Olivia- mačka koja ne izlazi van. One Tedu pružaju utjehu i društvo. Doduše, Lauren radije vrijeme izvan škrinje provodi u smišljanju bijega.

Nestanak Djevojčice sa sladoledom desio se jednog vrućeg ljetnog dana, kada je ona bila sa roditeljima i sestrom Dee na obali jezera. Nestala je bez traga, uz sveopću uzbunu. Iza nje ostaje samo žaljenje i sestrina opsesivna potraga. Potraga koja ju stalno vodi do Nepotrebne ulice i neobičnog Teda. No psiha se ponekad poigrava sa nama više no što mi to mislimo, ponekad briše sjećanja, a kada nam pokaže stvarnost možemo se neugodno iznenaditi.

“Ne može mi ovo biti život. Ovo je utvara, a ne život.”

Ne znam što bih konkretno mislila o ovoj knjizi. Čitala sam samo hvalospjeve o njoj, a na kraju ostala bez riječi zbog neugodnog štiva koje me čak i blago razočaralo. Nisam mislila da će biti krvavi triler ili horor, ali da će biti barem zastrašujuć. Knjiga je bila krajnje uznemirujuća i blago besmislena.

“Ne možete suditi ljude prema onome što rade. Možete učiniti nešto loše čak i ako niste loša osoba. Loši ljudi mogu slučajno učiniti nešto dobro. Hoću reći, ne možete znati.”

Veliki respekt osjećam prema autorici koja je uspješno dočarala život ljudi sa disocijativnim poremećajem identiteta, previranja u glavi ljudi koji žive sa tom bolešću i bore se sa predrasudama okoline.
Izvrsno je okarakterizirala likove i prikazala ih onakvima kakvi ljudi zaista jesu- komplicirani i posebni. Svatko od nas je poseban i drugačiji, svi mi u sebi skrivamo više no što otkrivamo ljudima oko sebe. Svatko je jedinstven.

“Svima je katkad tako. Katkad nam bude loše i ne čini nam se da ima budućnosti. Sve je mutno i sivo, kao nebo na kišni dan. Ali život leti. Stvari nikad ne ostanu iste, čak i loše stvari. Oblake uvijek otpuše vjetar. Uvijek je tako, obećavam.”

Zanimljiv je koncept knjige, te tema kojom se bavi. Radnja je komplicirana, što je u stvari u redu kod žanra, no preopširno i djelomično nerazumljivo, što je u stvari normalno za ljude sa DPI-jem.
Ipak, očekivanja su bila puno veća, a knjiga me malo razočarala. Možda nisam trebala čitati tuđe osvrte.

Sve u svemu jedna solidna četvorka.

“Koliko se puta netko može saviti prije nego što se slomi zauvijek? Morate biti pažljivi s polomljenim stvarima; katkad popuste i polome sve oko sebe.”