Christopher Pike-Ponoćni klub

Naklada: Fokus komunikacije/2022.
Prevoditelj: Igor Rendić
Broj stranica: 162

Ima to jedno mjesto na obali oceana, lijepa građevina nazvana hospicij Rotterham. Nije to bilo kakav hospicij, u njega pristižu mladi ljudi teško bolesni, pred smiraj života, da se netko dostojanstveno pobrine za njihove posljednje dane. I zaista, mjesto je zanimljivo i posebno, a društvo prijeko potrebno onima koji nastanjuju Rotterham.

Nekolicina njih osnovala je Ponoćni klub, skupinu tinejdžera koji se sastaju svake ponoći i pričaju priče. Strašne, one manje strašne, lijepe i poučne. Svaki od tih petero tinejdžera su posebni i drugačiji, njihove priče se razlikuju, njihova mašta je nepresušna i velika.

“Smatram da nije baš važno u što ja vjerujem. Što postoji, postoji. Ja ne mogu ništa promijeniti.”

Ilonka je baš ta koja se nekako uvijek nada da se rak koji ju izjeda povukao, njezine priče su priče iz njezinih prošlih života.
Kevin je mladić sa leukemijom, intrigantan i vrlo smiren, sa pričama koje imaju dušu.
Anya je cura u kolicima, njezina komunikacija sa drugima obiluje sarkazmom i vrlo je zanimljiva osoba, a priče joj se svode na priče o vragu i Bogu.
Spence je onaj dečko koji uvijek sve okreće na šalu, iako u bolovima i sa sakrivenom tugom u očima. Priče su mu poput hororaca koji vas proganjaju.
I potom je tu Sandra, djevojka koja izgleda kao da je zdrava, no boluje od teške bolesti, plaha je i dobrodušna, ali se boji pričati priče. Radije ih sluša.

“…najviše je od svega boljelo što se nije doimao samo ljutitim. Ljutnju sam očekivala. Ali gledao me kao da me ne poznaje i to je najviše boljelo.”

Svake noći se petorka uputi u knjižnicu gdje uranjaju u svijet priča, a priče su sastavni dio ove knjige. Čine ju posebnom. Unutar priče o hospiciju čitamo desetak drugih priča, sve do zadnje posebne. Polagano pratimo likove na njihovom putu u beskonačnost. Zajedno sa njima pitamo se kako izgleda život nakon smrti.

“Emocije dođu pa prođu – tvoja bol neće trajati.”

Prvo sam gledala seriju na Netflixu, a potom čitala knjigu. Serija je tinejdžerska i zanimljiva, ali vedrija od same knjige. Kroz čitavu knjigu proteže se ta tmurna atmosfera kada su likovi svjesni svoje smrti i odbrajaju dane do odlaska. Neki odluče požuriti istu, neki žele ostati čim duže na životu. No svi su nesigurni i trpe bol. Pronalaze utjehu u mladima koji se nose sa istim tegobama. Pronalaze utjehu u tome što ih napokon netko ne gleda sa suosjećanjem u očima. Suosjećanjem bez pravog razumijevanja.

“…prošlost je prošlost, a budućnost ne postoji. Sve što imaš je ovo sad, a sad se dobro osjećaš.”

Knjiga mi se jako svidjela, likovi su oblikovani poput svih normalnih tinejdžera, ali svi oni se nalaze u hospiciju iz istog razloga. Sviđa mi se njihova povezanost, te priča o prošlim životima i mudrosti koju donose iz njih. Knjiga koja potiče da se zamislimo nad srećom koju imamo jer smo još uvijek ovdje.

Preporuka!