Naklada: Znanje/2022.
Prevoditelj: Maja Opačić
Broj stranica: 296
Chrissie je osmogodišnje dijete, te živi sa majkom koju jednostavno nije briga za djevojčicu. Gladna, sa potrganom odjećom, krevetom koji je promočen urinom, kućom u smeću i bez imalo majčine ljubavi ili toplog dodira- Chrissie stvara obrambeni sustav od okoline. Postaje zločesto, ratoborno i vrlo bezobrazno dijete. U njoj ključa gnjev, a proključa iz njezinih prstiju kada ih sklopi oko vrata malenog dječaka iz susjedstva.
Siromašno naselje je zakrčeno policajcima koji ne mogu shvatiti tko je ubojica djeteta. Chrissie ne shvaća da se umrli ne vraćaju. Njezin pojam smrti je relativan. Ona sama kao da ne postoji- još uvijek krade hranu, omražena je među vršnjacima, a samo Linda joj je prava prijateljica.
Još uvijek gladna i zanemarena, Chrissie postaje još više nevidljiva, a gnijev iz nutrine prožima ju sve češće. Zna da će ga prije ili kasnije morati ponovno pustiti van.
“Nitko me nije vidio, ali svejedno sam bila ondje. Može se reći da sam bila Bog.“
Dvadeset godina kasnije Julia je zbunjena majka savršene djevojčice Molly. Svaki njezin dodir odiše strahom i strepnjom da će joj nauditi ili da će joj socijalna služba oduzeti Molly. Svaki njihov zajednički trenutak isplaniran je pomno, odjeća savršena, ormarići ispunjeni hranom, struje uvijek ima, ali iza svega toga skriva se i strah od javnosti. Strah od toga da će netko shvatiti da je Julija lažnjak, da se iza pomno nanešene fasade nalazi zlostavljano i zanemareno dijete-ubojica Chrissie. Samo što Chrissiene ratobornosti već dugo nema, ostala je samo nesigurnost i strah, težak teret oduzimanja života nevinima. U Juliji nema više niti trunke bezobrazluka, ostala je bol.
Nije ovo lagano štivo. To nikako. Iako sam s mukom gutala činjenice nanizane u knjizi, nisam ju mogla ispustiti iz ruku. Htjela sam sretan kraj, htjela sam dokaz da svemir ima razlog za sve.
“Ljudi su govorili da nije pravedno što su me pustili kad sam navršila osamnaest, da sam trebala zauvijek ostati pod ključem. Slagala sam se: nije bilo pravedno. Ljudi koji su odlučivali o mome životu prvo su me sakrili od života i svijeta, a onda me bacili u život za koji nikad nisam mislila da ću morati živjeti, u svijet za koji nisam očekivala da ću morati razumjeti. Nedostajao mi je zveket s hodnika Haverleigha, njegove velike metalne brave na vratima.“
Grubo zanemarivanje djeteta, te očigledno odbacivanje zbog nesuvislih razloga, učinilo je nepovratnu štetu u umu i emocijama malene Chrissie. Čak i mnogo godina kasnije, kada ona “odleži” svoju kaznu, stavlja samu sebe u kaznu- shvaća da je blagoslovljena savršenim djetetom, no smatra da zbog činjenice da je oduzela život nekome, ne smije uživati u ljubavi koju osjeća prema malenom biću za koje je odgovorna.
Svakodnevno se susrećemo sa mnogim novinskim naslovima o zlostavljanoj i zanemarenoj djeci, o problematičnoj djeci koju nitko ne želi, no jeste li zapravo razmislili što se događa sa njima nakon rješavanja problema s kojim su se susreli? Kakav je njihov život nakon odlaska?
“Ležala je posred sunčanoga kruga, ukočeno poput lutke. Ruke su mi bile umorne. Oči su mi bile umorne. Srce mi je bilo umorno. Ruthie se nikad neće vratiti.“
Tema je autentična i jeziva. Stravična i teška. Nezamisliva. Ostavila mi je gorak okus u ustima i natjerala me na razmišljanje. Poželjela sam čvrsto zagrliti svoje dijete i ne puštati ga. Teško je uopće pisati o ovome.
Knjiga koja je odlično napisana, odlično je razrađena radnja, sa jako zanimljivim likovima, no istovremeno knjiga koja postavlja velika pitanja i koju ne bih poželjela čitati još jednom. Zbog težine riječi i teme.
Preporučam, no samo onima sa dobrim želucem.
Bookworm Maja 