Adrian McKinty- Otok

Naklada: V.B.Z./2022.
Prevoditelj: Andrea Šimunić
Broj stranica: 286

Obitelj doktora Thomasa Baxtera se odlučuje na posjet Australiji. Iako je zapravo mlada obitelj jer je doktor prije godinu dana ostao bez prve supruge koja je preminula u neobičnim okolnostima, pokušava svoju djecu, tinejdžere Oliviu i Owena, ponukati da postanu bliski sa pomajkom, mlađahnom Heather.
Naravno da svaki pokušaj biva jalov, no Heather ne odustaje.

Nakon nekog vremena provedenog na suhom kontinentu Australije, djeca se požale jer samo slijede oca po konferencijama, a ne vide zapravo pravu divljinu. I upravo tada obitelj dobiva zanimljivu ponudu da za određenu svotu dođu na privatan otok nazvan Otok Nizozemaca. Upozoreni da se drže isključivo pojasa uz obalu, obitelj ipak krši upozorenja i pritom nalete automobilom na djevojku na biciklom.

“Pokušao je ostati u sada, ali bilo je preteško; sada mu je klizilo kroz prste. Osjetio je grč brige, tjeskobe i straha. Žaljenja. Pogreške. Dan je postajao hladniji. Zemlja je bila topla. Kad je zatvorio oči, svijet je posve nestao. Nije osjećao vrhove prstiju. Nije osjećao noge. A onda više nije bilo „njega“ koji bi nešto osjećao.”

Uspaničeni zbog neobičnosti osoba koje su ih dovele na otok, straha od posljedica nesreće i tih ljudi koji žive van civilizacije, Heather i Tom skrivaju tijelo mlade djevojke i pokušavaju pobjeći. Ipak, trajekt kojim su prevezeni na otok je u privatnom vlasništvu obitelji O’Neill i oni su ubrzo uhvaćeni, te vraćeni na otok.
Tada shvate da na Otoku Nizozemaca vladaju druga pravila, pravila koja postavlja Mama, glava obitelji. Bezakonje i nasilje dovode ih u borbu za goli život na tom otoku sa nesmiljenom klimom, bez vode i puta za bijeg.

“Vrućina je bila sve. Vrućina je bila nevjerojatna. Vrućina joj je uništavala stanicu po stanicu, ubijajući je, kao što će ih sve ubiti.”

Ovo je jedna od onih knjiga zbog koje se osjećate kao da se gušite, knjiga koju ne želite čitati zbog mučnosti događaja, zbog tjeskobe koja se prikrada iza svake rečenice, zbog neobičnosti same priče, ali vi ju nastavljate čitati jer ne možete stati, ne želite stati.

“Tvoje je tijelo luk izrađen od stabla oraha, rekao je njezin otac. Tvoje je tijelo nož naoštren suzama, rekla je njezina mama.”

Vrlo živopisna knjiga koja obiluje opisima, sa autentičnim likovima i pričom koja se skriva iza svakoga od njih.
Sama tematika mi se odmah na početku činila naporna i teško sam se natjerala krenuti sa čitanjem, ali kada sam jednom krenula nisam mogla stati. Ima nešto u pisanju McKintyja što njegove knjige čini posebnima i privlači čitatelje.

“Na putu natrag vidjela je da su košutini tragovi pored rijeke uspješno izbrisani, kao da nikad nisu ni postojali. Život je, mislila je, takav -prolazni trag pored potočića u velikoj šumi koji brzo nestane.”

Mučni opisi pomalo odbijaju, no sami užasi koji se dešavaju u knjizi zapravo vas natjeraju na preispitivanje samih sebe. Svi mi potiskujemo nešto, tražimo bijeg od sjećanja i osjećaja koje isti izazivaju u nama.