Alex Michaelides – Djeve moraju umrijeti

Naklada: V. B. Z./biblioteka Ambrozija
Prevoditelj: Marina Horkić
Broj stranica: 329

Marianna je grupna psihologinja, koja se, i nakon godinu dana od nesretnog događaja, teško nosi sa smrću supruga. On joj je bio sve, a sada je sama. Nećakinja Zoe, kojoj je skrbnica, studira na udaljenom Cambridgeu pa ju Marianna rijetko viđa. Njezini pacijenti su joj gotovo jedino društvo. No jedan Zoein poziv ruši sav privid normalnosti. Naime na kampusu je pronađeno izmrcvareno tijelo Zoeine dobre prijateljice. Marianna osjeća dužnost i potrebu biti uz nećakinju, te odlazi u bunar uspomena- Cambridge.

A Cambridge je poput košnice raznih osobnosti- što studenata, što profesora. Mariannu najviše zaintrigira profesor Fosca za kojeg Zoe tvrdi da je loša osoba sklona vezama sa studenticama. Profesor koji je oko sebe stvorio kult. I zaista prati ga skupina studentica, bespogovorno su uz njega i daju mu alibi.
Marianna odlučuje sama krenuti istražiti zašto ubojstvo studentice izgleda poput ritualnog ubojstva povezanog sa grčkim bogovima.

“U zraku se osjećala neka nervozna, napeta energija. Među njima je čudovište s nožem, prikriveno vreba ulicama, po svemu sudeći spremno napasti, a zatim se nevidljivo stopiti s tamom… Ta nevidljivost pretvorila ga je u nešto više od ljudskog, nešto nadnaravno u mitsko biće, fantoma.”

Nailazi na skepsu zbog svojeg zanimanja, zbog lošeg psihičkog stanja u kojem se nalazi. Nailazi na zidove i laži. Čak i laži od same Zoe. Marianna polako gubi percepciju stvarnosti. I tada se dešava još jedno monstruozno ubojstvo.

“Otkako je Sebastian umro, više nije vidjela svijet u bojama. Život je bio prigušen, siv i udaljen, iza koprene -iza maglice tuge.”

Alex Michaelides je pisac koji je uz diplomu iz književnosti stekao i onu u psihoterapiji. I upravo zbog toga su njegovi romani puno kompleksniji, te sadrže ono što drugi rijetko uspiju- unijeti stanje psihe i duha u retke koje pišu.

“Nitko nije odgovoran, rekla bi. Ne veličaj dogadaje u svom životu pokušavajući im dati smisao. Nema smisla. Život ništa ne znači. Smrt ništa ne znači.”

Nijema pacijentica istoga autora mi je bila jedna od najboljih knjiga svojedobno. Djeve moraju umrijeti je knjiga koju smatram pomalo naivnom. Naivno je to što se psihoterapeutkinja uputila u rješavanje kompliciranog ritualnog ubojstva, bez ikakvog razmišljanja o posljedicama koje isto donosi.
I sama psihički labilna, sa stalnim osvrtanjem i sjenama koje ju prate.

“Čak i kad ljudi više nisu s nama, mogu ostati snažno prisutni.”

Sama knjiga je stvarno zanimljivo napisana i pročitala sam ju u dan-dva. Alex ima tu moć da uvuče čitatelja u priču koju vrlo vješto pripovijeda. Nadasve zanimljivo upravo zbog toga.
Likovi su komplicirani- gotovo svaki od njih psihički nestabilni, a njihove mane su jasno spomenute.
Knjiga i nije za peticu, možda neka osrednja trojka zbog nerealnosti situacije labilne psihotepeutkinje koja istražuje ubojstvo.