Pip Williams- Rječnik izgubljenih riječi

Naklada: Egmont, biblioteka Puls/2023.
Prevoditelj: Tanja Jelinić
Broj stranica: 444

Esme je od malih nogu okružena karticama sa riječima. Još u trenutku kada joj je ruka trajno ozlijeđena jer je posegnula za riječi Lily, njezin svijet se svodi na dane u Skriptoriju- kućici u Oxfordu u kojoj njezin otac radi na sveobuhvatnom engleskom rječniku.

Esme rano započinje lošu naviku krađe kartica sa riječima koje su napuštene u Skriptoriju. Skriva ih u škrinji izgubljenih riječi. Naravno da ju ubrzo uhvate na djelu, a pošto joj je otac samohrani roditelj, posluša savjet prijatelja i suradnika, te šalje djevojčicu u internat.

“Neke su riječi važnije od drugih – naučila sam to odrastajući u Skriptoriju. Ali dugo mi je trebalo da shvatim zašto.”

Esme se nakon nekoliko godina vraća u Jericho i ne želi ponovno otići. Ne želi biti kao ostale djevojke, ne sanja o udaji već o tome da postane urednica i zajedno sa ocem, doktorom Murrayjem i suradnicima pridonosi stvaranju rječnika čiji sadržaj se skuplja i objavljuje desetljećima.

I to joj djelomično uspijeva. Postaje pomoćnik u Skriptoriju i uživa u skupljanju riječi i citata. No ubrzo shvaća da su mnoge riječi izbačene iz rječnika jer ne postoji zapisan citat sa istom u nekoj od knjiga iz prošlosti. Esme istražuje riječi i zapisuje izgovorene citate. Sve svoje kartice stavlja u škrinju.

“Prava je riječ ona koja je izgovorena naglas i nekome nešto znači. Neće sve one nać svoj put do stranice. Ima riječi koje čujem cijeli svoj život, a koje nikad nisam složio da bi bile otisnute.”

Vremena se mijenjaju, Esme odrasta, zaljubljuje se, napreduje u posu, počinje se boriti za ženska prava, a tada se desi ono najgore- Veliki rat.

Ovo je jedna od onih knjiga koje vas ispunjavaju toplinom. Svaka rečenica je napisana pažljivo, svaka riječ ima svoje mjesto, svaka slika koju čitatelj stvori u glavi tu je s razlogom- slikovita, maštovita, divna.

“Često sam se pitala na kakvu bih ja karticu bila zapisana da sam bila riječ. Neku predugačku, zasigurno. Vjerojatno pogrešne boje. Na komadić papira koji baš i ne pristaje. Brinula sam se da možda nikada uopće ne bih našla svoje mjesto u pretincima.”

Knjiga bi mogla biti na kartici definicije Lijepa književnost. Jer ona to zaista jest. Prepuna živopisnih opisa, mirisa, boja i sjećanja, prepuna riječi koje stvaraju privid ljepote u prozi. Prepuna likova koji se na svoj način nose sa životom, ali uvijek smireno, pa čak i romantično.

Knjiga mi se baš svidjela. Sve od korica koje svojim bojama dočaravaju Esmein duh, pa do riječi koje su izgovorene, ali ne i zapisane.