Naklada: Znanje/2022.
Prevoditelj: Mirna Čubranić
Broj stranica: 265
Alice Lee na svoj osamnaesti rođendan stiže u New York. Potpuno sama, sa tek nešto malo novca i ukradenom Leicom, te snovima o slobodi i samostalnosti. Alice je ranjena duša, svjedočila je majčinom samoubojstvu, a potom se strmoglavila u samodestruktivnost.
U New Yorku nalazi sobu kod starijeg imućnog muškarca Noaha prema kojem je isprva nepovjerljiva, no uskoro se sprijatelju zbog njegovog dobročinstva, te njezine nevinosti i naivnosti.
Ruby je Australka u srednjim tridesetima, koja proživljava krizu identiteta nakon što se sve njezine prijateljice udaju i imaju djecu, a muškarac kojeg voli i održava vezu s njime se, zaručuje sa drugom. Naravno, očekuje i dalje biti ljubavnik Ruby. Ruby odlučuje dati otkaz i sa svom ušteđevinom neko vrijeme živjeti u dalekom New Yorku, sama, na mjestu gdje ne poznaje nikoga.
U taj velik grad stiže isti dan kada i Alice, no njihovi putevi se razlikuju najviše koliko to mogu.
“Kad muškarac otkrije gdje te može povrijediti, više te neće dodirivati na isti način. Neće se moći suzdržati da snažno ne pritisne to mjesto, bez obzira koliko se puta zbog toga rasplačeš.”
Jedne kišne noći Ruby pronađe na tijelo nepoznate djevojke na obali rijeke Hudson. Djevojka je grubo otrgnuta sa ovog svijeta i gurnuta u vodu i kamenje. S obzirom da joj je identitet nepoznat prozivaju ju Jane Doe, no ni to ne potraje dugo jer je djevojka zapravo Alice. A Alice se, u trenutku kada Ruby nalazi njezino tijelo, povezuje sa nesretnom ženom i počinje ju navoditi da otkrije tajne života i smrti mlade djevojke.
“Hoću reći, možete li zamisliti da vam se jedno mjesto može činiti osobom? Da vas može utješiti, pjevati vam i iznenaditi vas? Da može postojati mjesto na kojem već izašavši iz stanice podzemne željeznice osjetite ono pjenušanje ispod kože kakvo osjetite prije nego što nekog poljubite?“
Cover ove knjige je nevjerojatno privlačan i intrigantan. No knjiga zapravo i nije takva. Skidam kapu autorici na njezinom nevjerojatnom talentu opisivanja i proznom izražavanju, no knjiga sama po sebi nije ništa posebno. Cijelo vrijeme sam očekivala da će se nešto desiti, no zapravo sam bila u vrtlogu nesretnih dana dviju nesretnih duša koje se nisu mogle nositi sa životom.
“Znate li koliko moramo biti budne?“
Već i sama ideja za knjigu je neodređena i bez zapleta. Likovi su tmurni i naivni, puni samosažaljenja i nesreće. Pokušaj stvaranja neke nadnaravne veze između života i smrti je dosta neodređeno i neuspješno odrađen. Knjiga bez duše. Šteta, jer ima korice koje vuku na čitanje. Korice koje bi mogle imati ideju veću no što je to ova knjiga.
Bookworm Maja 