Naklada: Egmont, biblioteka Puls/2023.
Prevoditelj: Valentina Markasović
Broj stranica: 576
Nash Morgan je zgodan načelnik Knockemouthske policije koji se nosi sa posljedicama ranjavanja na radnom mjestu. Fizičke rane su zarasle, no one psihičke su još svježe i duboke- upaljene rane koje ga čine samo sjenkom onoga što je nekad bio. Njegov cilj je pronaći Duncana Hugoa koji ga je ozlijedio.
Lina Solevita je tajanstvena istražiteljica za osiguravajuču tvrtku, a koja stiže u Knockemouth kako bi pronašla ukraden automobil za kojeg vjeruje da ga ukrao upravo Hugo. Njezin stari prijatelj Knox joj ponudi stan pokraj svojeg brata Nasha i ona se počinje polagano opuštati u toj prijateljski nastrojenoj okolini. Njezino bolesno srce počinje ubrzano lupati svaki puta kada vidi Nasha.
“Dio mene umro je točno na ovom mjestu. Možda je trebao i ostatak mene.”
Njihov odnos se ubrzano razvija i Lina postaje Nasheva splav za spašavanje. Njezini dodiri i sama prisutnost smiruju ga i vraćaju među žive. No oni nisu sami. Među njih se uvlači cijelo društvo koje štiti jednoga i drugoga, a njih dvoje postaje skeptično zbog svih tajni koje se nakupljaju i prešućuju.
“Čak i u bijesu mogla sam cijeniti jesenju priredbu. Šuma je oživjela bojama. Lišće crveno, zlatno i narančasto držalo se za granje te se spuštalo poput kiše i prekrivalo prilaz. Imala sam komplicirane osjećaje u vezi jeseni. Ono što je nekoć predstavljalo ponovni sastanak s prijateljima i početak novih pustolovina počelo je značiti samo propuštanje i jednog i drugog.“
Dvoje “oštećenih” ljudi čini se kao recept za katastrofu, no zapravo su stvoreni jedan za drugoga i njihova međusobna povezanost liječi ih i nadopunjuje. Svi oko njih uviđaju da su srodne duše, samo njihova tvrdoglavost im ne dozvoljava da prijeđu preko nekih stvari.
“S druge strane ulaznih vrata bilo je smijeha i života. Trebao bih u njima sudjelovati, a sve što sam želio učiniti bilo je ostati kod kuće, u tami. U tišini.”
Sve što nismo preboljeli mi je bila divna knjiga zbog koje sam drage volje uzela ovu u ruke. I ostala sam oduševljena. Lucy ima taj lijep, vrckav i duhovit stil pisanja zbog kojeg se veselim čitanju i teškom mukom stavljam knjigu sa strane. Lakoća kojom se likovi iz Knockemouthske triologije uvlače u misli čitatelja je zaista posebna.
“Samo žalim što nisam nastavio pokušavati gledati prema svjetlu umjesto što sam potonuo u tamu. Čovjek može naučiti živjeti u toj tami, ali nije to nikakav život.”
Knjiga je interesantna, sa slikovitim opisima, britkim dijalozima i prepuna sočnih detalja- baš ono što knjigu čini vrhunskom. Likovi su ljudi s kojima bih se rado sprijateljila zauvijek- dragi, brižni, opušteni i spremni za zafrkanciju.
Svakako preporučam knjigu. I prethodnu u triologiji. I veselim se slijedećoj.
“Biti ranjiv ne znači da si slab. Znači da si vjeruješ da si dovoljno snažan da se nosiš s boli. Zapravo je to najčišći oblik snage.”
Bookworm Maja 