Jeste li se ikad pitali čemu sve? Ono Pitanje sa velikim P. Neka duboka praznina zahtijeva da se postavi to Pitanje. Nisam baš razmišljala prije o tome do trenutka kada sam shvatila da sve češće navlačim masku osmijeha i sarkazma na sebe. Da sve češće tjeram samu sebe ustati iz kreveta. Da sam postala zaboravljiva u tolikoj mjeri da mi je torba, kuća i svaki kutak zatrpan sa papirićima i podsjetnicima na stvari koje se inače ne zaboravljaju. Sve do trenutka kada sam shvatila da ta praznina nije normalna, da je preduboka i previše utječe na ono što ja zapravo jesam ispod maske.
Sa 26 godina ostala sam bez velikog dijela sluha, no mlada mama, kakva sam bila nije razmišljala o tome, nije dopustila da se to zavlači u nju i da ju definira. Možda praznina ne bi bila toliko duboka da nisam jedne večeri izgubila nadu u ljudsku dobrotu i nedužnu riječ. Večer zbog koje sam se noćima budila u znoju i suzama. Tada je počela ta praznina i nemogućnost davanja suzama da pokažu da nisam dobro, da to nisam ja. Ispod kože, u um i srce zavukao se strah koji me dugo kočio, a zapravo mi je polako oduzimao život. To je bilo prvi puta da sam shvatila da je vrijeme za promjenu. Promjena je bila radikalna, postala sam netko drugi uz pomoć terapije koja me vodila u Maju koja sam trebala biti, u Maju koja je isplivala na površinu, skinula masku i počela se iskreno smijati i iskreno plakati.
Napokon je život bio dobar, ja sam bila otvorenija.
No stigla me sjena onog gubitka sluha. Sjena koja me prekrila zbog novih saznanja da je nestala i zadnja nada da ću ikada išta čuti normalno, bez pomagala, stigla me gluhoća i još loših nalaza. I to nekako u vrijeme kada sam davala sve od sebe kao mama, supruga, sestra, kći, prijateljica i dobar radnik. Praznina se opet proširila, po kući su se počeli pojavljivati papirići sa podsjetnicima, Maja se prestala smijati iskreno. Ostala je maska sarkazma. Ostao je osjećaj da sam podbacila u svemu i da ne mogu dati sve što bih trebala jer nedostaje taj bitan dio mene. Izgubio se u svemu tome. Sve je postalo teško, zahtjevno, zadaci koje su drugi s lakoćom obavljali ja sam radila teškom mukom isključenih misli i emocija do trenutka kada sam shvatila da možda mogu izroniti iz dubine praznine i potražila sam pomoć.
Zašto ovo pišem? Jer niste sami. Ni sada ni ikada. Taj osjećaj nije rezerviran samo za vaš um, ta sjena prati mnoge oko vas, taj osmijeh koji navlačite na lice nije samo vaša maska. Ima nas još. Ono Pitanje si ne postavljate samo vi. Ta maska ima ime- depresija. Možda napokon bude svjetla oko nas kada shvatimo da nismo sami.
Bookworm Maja 