Lucy Clarke- Uspon

Naklada: Mozaik knjiga/2024.
Prevoditelj: Vida Milek
Broj stranica: 370

Četiri prijateljice još od srednjoškolskih dana svake godine uzimaju vremena samo za sebe i putuju na različite destinacije. Ove godine destinaciju bira Liz, doktorica koja je u ne tako sretnom braku, koja želi novi start i to na norveškom Blafjellu. Ovo je sasvim drugačiji tip puta na koji se prijateljice inače upuštaju, no poštuju Lizinu odluku.
Maggie je razvedena majka male djevojčice bez koje ne može zamisliti niti jedan dan, Helena je poslovna žena kruto usmjerena na uspjeh, a Joni rock zvijezda koja se samim čudom pojavljuje u planinarskom domu tik pred uspon na grostasnu planinu.

Planina ima svoje tajne, baš kao i mještani koji sa čuđenjem primjećuju sličnost Maggie sa nedugo nestalom sumještankom Karin. Iako su vremenska upozorenja na snazi, Liz ih ignorira i ne želi podijeliti sa prijateljicama. Osjeća potrebu da pobijedi planinu kako bi sama sebe ohrabrila za ono što ju čeka kod kuće. Helena se podaje seksu sa mještaninom dok ju u torbi čeka neiskorišteni test za trudnoću, a Joni se bori sa demonima ovisnosti o drogi.

“U ljudima tražiš one stvari koje bi promijenio, a onda shvatiš da su upravo te stvari razlog zbog kojeg tu osobu voliš.”

Put nije nimalo lak, a njihovi susreti sa sumnjivim mještanima samo razjaruju ionako sveprisutnu paranoju. Oluja ih sustiže, no ne samo vremenska oluja, već i oluja u njihovim odnosima. Čini se da se svijet raspada, a prijateljice se udaljavaju. Čini se da ih prati sjena koja nije nimalo bezazlena.

“…u tebi više nema ničega. Ti si ljuštura. Prazna, slomljena ljuštura! Pa se snalaziš na svaki mogući način. Tu su kofein, kokain, antidepresivi, pjenušac, votka, nikotin, ketamin, sve do čega možeš doći.”

Lucy Clark je odlična autorica čija Kuća na hridi mi je bila stvarno sjajna. Vidi se da lako barata tim “apokaliptičnim” scenarijima i izvrsno dočarava napetost u međuljudskim odnosima. Atmosfera je uvijek tamna i gusta poput magle. No, Uspon mi je slabija od Kuće na hridi. Iako je baš tipičan stil autorice, nekako radnja ne teče glatko kako bi trebala, a povremeno ima nejasnoća u kronologiji. Što se tiče likova, tu je pogodila jer ih je izvrsno okarakterizirala i za svakoga od njih stvorila priču iz prošlosti- nešto što ih je kreiralo kao osobe kakve su danas.

“Taj osjećaj nelagode, osjećaj da nisi sam, nešto što se ne da odmah objasniti.”

U svakome od nas skriva se neka tama, samo je povremeno pregusta i preduboka pa se prelijeva iz naše nutrine u odnose koje imamo sa drugima. Ta tjeskoba i ogorčenost postaju snažan okidač za naše ponašanje i iako ju pokušavamo nadvladati, ona nas prekriva poput katrana i ne dozvoljava nam disati sve dok ju ne usmjerimo prema drugima.

“Usamljenost nije nedostatak ljudi. To je nedostatak ljudi koji te razumiju.”

Knjiga je solidna trojka, nije nešto wow! ali nije ni loša. Upečatljiva jest i radnja je pamtljiva.