Henning Mankell-Ispod površine

Naklada: Mozaik knjiga/2024.
Prevoditelj: Irena Freja
Broj stranica: 538

2008. godina je i inspektor Kurt Wallander se bori sa demonima usamljenosti, te posljedicama nošenja oružja van dužnosti. Prisiljen je na plaćeni odmor dok traje istraga. Njegova kćer Linda, također policajka, poziva ga na obiteljsku proslavu gdje Kurt upoznaje roditelje Lindinog partnera Hansa Von Enkea. Otac Håkan mu je umirovljeni podmorski časnik koji je godinama bio važna ličnost u tom svijetu. Njemu se Wallander odmah svidio i počeo mu se povjeravati pričajući o danima u njegovoj prošlosti. Kurt primjećuje da je Håkan pomalo rastresen i paranoičan, no to pripisuje čovjekovim poznim godinama.

Sve se mijenja kada Håkan nestaje netragom, a Wallander se ne uspijeva držati podalje od istrage jer se ionako već utapa u samoći. Håkanova supruga Louise moli Kurta za pomoć, a pritom mu dozvoljava pregled ureda i dokumenata. Situacija postaje još zamršenija kada nestaje i ona, a sve se čini povezano sa pričama koje je onomad Håkan pričao Kurtu. No te priče povezane su sa politikom i Hladnim ratom, a Wallander se polagano utapa u podmorskim dubinama slučaja koji se čini većim od samog njegovog postojanja. Povjerljive informacije postaju opasne za svakoga tko je povezan sa Von Enkeom.

“On je u svojoj srži bio vesela osoba, ali nekako je dopustio da njime prevlada ta druga strana njegove osobnosti.”

Možda malo prerazvučeno, knjiga koja je prepuna zanimljivih činjenica i detalja, no na trenutke postaje zamorna pa sam sama sebe uhvatila kako ju češće stavljam sa strane nego što ju uzimam u ruke. Bilo mi je potrebno više vremena za čitanje ove knjige nego inače.

Inače sam velik fan Henninga i njegovog Wallandera i rado čitam o tom inspektoru koji se u surovom i hladnom podneblju u koštac hvata sa najjezivijim zločincima koji su toliko promišljeni da se svi slučajevi čine kao psihološke i mentalne igrice koje kriminalci vode sa Wallanderom, a istim time i sa čitateljem.

“Puštali smo cijela jata ptica da izlete iz usta umjesto da ih uhvatimo za krila na vrijeme. “

Opisi su autentični i vrlo slikoviti, dijalozi zanimljivi, iako ih po mojem ima premalo, a radnja je usporena i razvučena. Sa većinom likova smo se upoznali u prijašnjim Mankellovim knjigama pa nema mjesta iznenađenju bar sa te strane.
Sama knjiga je za neku trojku jer, iako je razvučena, ima zanimljivih detalja koji su baš tipični za Mankellovo istraživanje i pisanje.