Naklada: Egmont, biblioteka Puls/2024.
Prevoditelj: Dijana Štambak
Broj stranica: 258
Kupnja kuće za mladi bračni par Ethana i Triciu je bio dugi i naporan put. Put koji završava posljednjom kućom- onom u šumi, kilometrima bez igdje ikoga, zatrpani snijegom, ali u kući iz bajke.
Već kod dolaska Tricia je osjećala neku negativnu energiju oko kuće, a napetost rasla je još i više kada su ostali zameteni u kući bez signala, telefona i sa neobičnim zvukovima i tragovima u kući.
Kuća je nekoć pripadala slavnoj psihijatrici dr. Hale koja je nekoliko godina ranije nestala bez traga, a za čije ubojstvo je optužen, ali nikada osuđen njezin bivši dečko Luke. Portret doktorice Hale i njezine zelene oči pratile su neželjene posjetitelje koji su se usudili doći u kuću te snježne zimske noći i potražiti u njoj utočište. Tricijina znatiželja je bila presnažna, pa je uspjela pronaći skrovište sa bezbroj kazeta seansa sa pacijentima doktorice Hale. Naravno da ih je nekolicinu preslušala. Najviše ju se dojmio razgovor sa pacijentom sa inicijalima EJ. Tricija je postala opsjednuta preslušavanjem kazeta dok je istovremeno od supruga krila veliku tajnu i borila se sa paranojom zbog mogućeg neželjenog posjetitelja koji se skriva.
“Ljudska bića odbijanje ne podnose dobro.”
Polako se počinje ispredati priča o doktoričinom životu, povezanosti sa pacijentima i njihovoj nasilnoj naravi. Njezine knjige bazirale su se na pacijentima, a velik dio bestselera posvetila je prepričavanju seansi sa djevojkom koja je preživjela napad ubojice koji je ubio njezinog zaručnika i dvije prijateljice. Tricija osupnuto sluša snimke pripovijedanja i seanse. Njezina mala tajna nije baš mala, ona ima više toga iza sebe, a ni Ethan nije tako nevin i sjajan kako se to čini. Iza savršenog para kriju se brojne laži.
“Sreća ne proizlazi iz onoga što dobijemo nego iz onoga što damo.”
Neobično je to koliko me Freida uspijeva začarati svojim pisanjem. Knjigu sam progutala u jednom poslijepodnevu uz šalicu čaja i krckanje iz kamina. Napeto štivo koje čitatelja u više navrata navodi na pogrešne zaključke, a prava lica likova tek se na kraju u potpunosti razotkrivaju i ostavljaju vas zapanjenima. Djelomično čak navijate za one antagoniste koji su zločinci iako vam se više puta čine antipatični, no znate da je nemoguće da to završi pozitivno za njih. E pa iznenadit ćete se.
“Vjerujem da je ljudsko biće sposobno činiti strahote ako ih dovoljno snažno pritisnete.”
Radnja je nepredvidiva, atmosfera mučna i tamna poput gustog i zagušljivog mraka u napuštenoj vili. Likovi su dvolični kao i svi ljudi zapravo. Samo što se zbog njihove narcisoidnosti ta njihova dvoličnost počinje pretvarati u egoizam.
Knjiga je zanimljiva, napeta i potpuno nepredvidljiva. Sa svakom pročitanom stranicom sve više me obuzimala jeza i osjećaj nemoći i paranoje pa sam i sama počela osluškivati (kod neme nepostojeće) zvukove u kući.
Znači vrh! Preporuka do neba!
Bookworm Maja 