Naklada: Profil/2025.
Prevoditelj: Vesna Valentić
Broj stranica: 238
Kada su se ljudi spremali u 17. stoljeću na put u novootkrivenu Ameriku, vjerovali su da dolaze u obećanu zemlju. Otisnuli su se na nimalo lagodan i smrtonosan put na kojem su u oceanu brojni gubili živote. Među putnicima na brodu Blagoslovu bila je i djevojka imena Tužaljka, koju su njezini gospodari zvali Ž. Ona je sluškinja koja se potpuno posvetila maloj gospodskoj djevojčici Bess, a na putovanju ju je štitila svojim tijelom iako je istovremeno patila zbog gubitka nizozemskog ljubavnika.
Kada su preživjeli pristigli u luku mogli su vidjeti samo očaj i bijedu, glađom izjedena tijela koja su nemoćna pred svim boleštinama i zimom koja ih okružuje.
Jedne nemilosrdne zime mala Bess je podlegla bolesti, a djevojka je shvatila da je njezin čas kucnuo- iz gladi i zime pobjegla je u surovost šume i divljine. Bježala je zbog pomisli na muškarca koji je bio poslan da ubije ili uhvati tu odbjeglu sluškinju. Svojom ustrajnošću napredovala je kroz divljinu Amerike u potrazi za Kanadom za koju je čula da je bolja i milosrdnija.
“Jer majke su slobodu izgubile kad su rodile, kad ih je to novo nejako tijelo koje će morati zauvijek štititi prikovalo za ovaj svijet, i činjenica je da upravo one shvaćaju osjetljivu vagu između cijene slobode i cijene života vlastite djece.”
U divljini se borila sa zimom koja joj je ledila zglobove, sa glađu koja ju je izjela do kostiju, sa strahom od činjenice da bi mogla biti uhvaćena. Djevojka je ozlijeđena, ali njezina volja je ostala netaknuta. Iako se na putu više puta izgubila, uporno je tražila smisao i obećanu zemlju. Sanjarila je o budućnosti koju je mogla imati da je rođena u drugačijim okolnostima, da je njezin nizozemski ljubavnik preživio, da je bila snažnija kada je to bilo potrebno…
“A ljudi nisu stvoreni da uvijek budu sami; ljudi će preživjeti jedino u društvu drugih ljudi.”
Djevojka je priprosta i nepismena, ali ustrajna i snalažljiva, intinuitivna i spremna na sve kako bi preživjela. Djevojka je to koja je samo htjela živjeti.
“Možda vječni lanac bićā uopće nije lanac nego prsten i jedan život ne prestaje gdje drugi počinje, nego se sve duše preklapaju.”
Knjiga je surovo, ogorčeno i neugodno štivo. Ne na loš način, dapače- knjiga zorno opisuje sve nedaće s kojima su se ljudi onomad borili kako bi preživjeli. Opisima i rječnikom pomno dočarava situaciju mlade djevojke u divljini novog kontinenta, bez igdje ikog. Njezino sanjarenje je svojevrstan bijeg od stvarnosti. Na trenutke vam se čini da je stvarno, jer toliko je realistično opisano da povjerujete u taj privid. I tada se djevojka budi u srcu leda, sama, bezimena, pitajući se postoji li ona još ili je iščezla poput sna. Bezimena u hladnoj pustopoljini poput pustopoljina u svakome od nas bezimenih.
“Djevojka je znala da svijet nije samo divlji, nego je još gori, svijet je ravnodušan.”
Vrlo teška, zanimljiva i pomalo zastrašujuća knjiga. Knjiga je lako čitljiva i pisana lako razumljivim stilom. Uz realistične i kreativne opise, u potpunosti obuhvaća mjesto i vrijeme radnje, a divljina se čini toliko surovom i svevremenskom da je moguće da upravo sada neka djevojka Ž traži zaklon od divljine i zime.
Ovo je definitivno knjiga koju sam rado pročitala, ali samo jednom. Ovo je teška i mučna knjiga surove stvarnosti koja graniči sa knjigom strave.
Bookworm Maja 