Naklada: Petrine knjige/2024.
Prevoditelj: Aleksandra Barlović
Broj stranica: 159
Ruth odrasta u fiktivnom gradiću Whitfieldu koji se jedino može podičiti klasnim podjelama. U obitelji gdje je pokazivanje osjećaja okarakterizirano kao slabost, Ruth se naučila za sebe zadržavati sve što ju tišti. Iako je pronašla prijateljice, nikada nije u potpunosti bila sigurna u njihovu prijateljsku vezu. S vremenom je počela primjećivati stvari koje nisu bile normalne, ali su ljudi šutjeli o njima.
Ruthina majka je bila sklona ismijavanju kćeri, povremeno histerična i manipulativna. Ruth je obično i povučeno dijete koje uviđa da obitelji ne bi trebale biti poput one iz koje ona potječe.
Djevojčica se susreće sa opisima seksualnog zlostavljanja koje njezine prijateljice trpe, vjerujući da pokoji neželjeni dodir stranca i mastrubiranje u njezinoj blizini nije ništa strašno.
“Vjerovala je da je njegova pohvala iskrena. Nije primijetila da ju je procijenio kao osobu koja će zgrabiti bilo koji kompliment u nezasitna usta svojega malenog, nevoljenog, kucajućeg srca.”
S vremenom odrasta u osobu koja se ne uspijeva izboriti sa granicama koje joj je majka postavila kao djetetu, te ju još danas guši istima. Njezina sposobnost da na sebe preuzme jad drugih ju čini ranjivom i naivnom. Iako ona to nije, ne može se izboriti sa time.
“Ali, osjetila sam da i ona pokušava uvidjeti kako bi to bilo kad bi zaista bila toliko nevezana za mene. Vježbala je jer je htjela vidjeti kako bi bilo povrijediti me, jako, ne bi li pokazala koliko me voli. Morala je biti pažljiva. Ako bi itko doznao da me voli, obje bismo se našle u nevolji.”
Knjiga je wow! Knjiga koja sa svojih 150 stranica priča priču života. Teško štivo o “običnim” životima. O zlostavljanjima o kojima se ne priča, o siromaštvu duha dok žive u materijalnom bogatstvu, o okretanju glave od stvarnih problema. Ovo je knjiga o osobi koja je sve upijala poput emocionalne spužve do trenutka kada joj nije postalo previše.
“Nije marila za to tko će vidjeti njezin strah. Ili je mislila da ne otkriva ništa. Ili je mislila da je uplašena.”
Fascinantno je to kako društvo voli zažmiriti na probleme koje karakteriziraju kao obiteljske. Iz takvih obitelji se rađaju duhovno oštećene osobe koje na sebe privlače samo tugu i čemer.
“Sjećam se metalnog mirisa snijega u zraku prije no što bi počelo sniježiti. Njegove svijetloplave boje za vedrih jutara. Mekog fuh zvuka njegova padanja. Praha najhladnijih dana, previše hladnog da bi se otopio, škripanja pod čizmama. Bijelog, mokrog snijega koji pucketa pod mojim zubima i čist se topi u vrelini mojih usta.”
Knjiga je poetski pisana, poput besmisleno nabacanih misli jedne djevojke u toku njezinog djetinjstva koje u svojoj nevinosti i naivnosti polako uviđa dublje probleme društva, ali ih pripisuje normalnim pojavama do trenutka kada njezina teško oštećena psiha ne pokaže stvarni rezultat djelovanja istih. Knjiga je pisana u prvom licu i zbog toga se čitatelj može poistovjetiti sa Ruthie.
Likovi su opisani iz kuta gledišta Ruth, a tek pokojom riječi ili rečenicom okrznulo se njihove grijehe.
Opisi su također subjektivni i individualni, pa se lako možete postaviti u um Ruth koja proživljava sve svoje godine u tom sivom svijetu- jer takav je svijet u njezinim mislima, sivi, bezbojan, tmuran. Kroz odrastanje uz hladnu majku sklonu eksplozivnim izljevima ljutnje i ismijavanja, mala Ruth je naučila biti nevidljiva.
Preporuka!!
Bookworm Maja 