Naklada: Profil/2024.
Prevoditelj: Saša Stančin
Broj stranica: 318
Jednim pozivom iz londonske galerije, kustos otvara Pandorinu kutiju otkrića o slavnoj, preminuloj umjetnici Vanessi Chapman. Njezin najveći obožavatelj je ujedno i kustos njezine posmrtne izložbe James Becker. On doznaje za izvjesnu skulpturu koja sadrži ljudsku kost, a trenutno je izložena. Galerija koja ju izlaže odlučuje napraviti istragu o porijeklu kosti, ponajviše zbog toga što je Vanessa sumnjiva zbog misterioznog nestanka njezinog vječito nevjernog supruga.
Becker se boji zbog same umjetnine, pa odlazi na otok Eris na kojem je živjela umjetnica sa svojom prijateljicom i njegovateljicom Grace. Grace je ionako izmučena silnom prošlošću oko nje, a prisjećanje na vrijeme provedeno sa Vanessom ju tišti i guši. Ne želi kopati po starim stvarima, pismima i dnevnicima pokojne prijateljice. Ne želi da zakopane tajne izađu na vidjelo. No Grace je prisiljena surađivati sa Beckerom zbog ostavštine prijateljice.
“Žudim za samoćom, a svejedno sam tako usamljena. Kako je to moguće? Usamljena sam kad sam sama, još sam usamljenija kad je ovdje Julian.”
Kada se Becker upusti u istraživanje probranih materijala kako bi rasvijetlio pozadinu umjetnine koja je upitna, duboko upoznaje tu ekscentričnu i fascinantnu ženu koja je svijet oko sebe uspijevala zamrznuti u trenutku i prenijeti ga kistom na platno ili ga zatvoriti u staklenu kutiju, zaštićenog zauvijek. Ili barem do kada znatiželjnici ne krenu istraživati isto.
“Umjetnost je ostavština, utjeha. Umiruje, tješi, uzbuđuje. To je posao. Nešto čime se baviš cijeli dan. Način na koji razumiješ stvari, na koji shvaćaš svijet oko sebe. To je i prilika da počneš iznova, izađeš iz svoje vlastite kože, zaljubiš se. Prilika da budeš dobar. Da dugo živiš.”
Predivno napisana knjiga. Poput umjetnosti ove zanimljive slikarice- u tonovima boja koje ne možete ni zamisliti, u nepokretnosti pokreta.
Paula Hawkins je sa Djevojkom u vlaku izazvala polemike- knjiga vam se ili svidjela ili nije. Film je samo pojačao taj dojam. Meni osobno je bila dobra, i nekako sam mislila da će Plavi sat biti isto takva. Ali ne. Ovo je nivo iznad njezine Djevojke. Ovom knjigom je pokazala svoju sposobnost lirskog opisivanja, slikovitosti koja je toliko realna da je teško zamisliti kako je knjiga fikcija. Vanessini dnevnici i zapisi su poput malog umjetničkog djela- divno napisani. Sa dušom.
“Svoje djelo svijetu ću predati samo kad osjećam da sam na to spremna. Ne dopuštam da me se požuruje, proganja ili zastrašuje. Prošli su ti dani.”
Vanessina ekscentričnost je u kontrastu sa Graceinom privrženošću. Njezina hrabrost i Graceina snaga su i dalje u atmosferi otoka Eris, u njegovoj udaljenosti od kopna, kao i točnosti plime i oseke koja ih svakoga dana zarobi i pusti.
Likovi su slikovito opisani, sa razrađenim pozadinskim pričama. Sviđa mi se što autorica nije toliko fokusirana na vanjski izgled likova, već ih opisuje karakterno, pa čitatelj sam stvara sliku svakoga od njih. Čak i Grace, koja je opisana kao užasno ružna žena, postaje zanimljiva i ugodna persona. Autorica izaziva maštu čitatelja.
Divno književno djelo.
Preporuka!
“Kiša i magla noću su se prikrale i omotale nas, tako gusto obavile da more nisam mogla vidjeti čak ni s prozora spavaće sobe. Čekala sam i čekala da se digne, ali nije i zato sam se onda sva uzvrpoljila i otišla prošetati u šumu. Bilo je jezovito, zastrašujuće, magla je poput fantoma visjela među stablima. Svakih nekoliko koraka morala sam se osvrnuti, sigurna da me netko prati. Katkad zamišljam takve grozote.”
Bookworm Maja 