Naklada: Fokus komunikacije/2025.
Prevoditelj: Paula Jurišić
Broj stranica: 419
Nakon šestomjesečne prisilne pauze između poslova njegovateljice, Kit McDeere dobiva ponudu brinuti o Lenori Hope, zloglasnoj ženi koja je pedeset i četiri godine ranije optužena (ali nikad osuđena) za ubojstva svojih roditelja i sestre.
Kit je već u startu preneražena i boji se Lenore. Iako vidi da je starica potpuno bespomoćna, nešto u Zatonu Hopeovih je bolesno, sa liticom se polagano pomiče prema oceanu.
Kit se i sama nosi sa zloglasnošću zbog (ne)namjernog ostavljanja tableta bez nadzora, a koje je njezina majka popila uslijed nesnosnih bolova. Njezin otac je osoba koja joj ne pruža podršku i mjesecima ne progovara s njom, tek povremeno joj nudi osuđujući pogled, a društvo ju je potpuno odbacilo.
“Dok god imaš knjigu uza se, nisi sama. Ama baš nikad.”
Nakon kratkog vremena Kit shvaća da Lenora nije posve nemoćna, te nudi komunikaciju u smislu tipkanja na pisaćem stroju. Kit odlučuje doznati pravu istinu o krvavoj noći u Zatonu Hope. Lenora prihvaća igru. Samo domaćica gospođica Baker se protivi bilo kakvoj komunikaciji Lenore sa vanjskim svijetom.
Postoji još nešto neobično u toj velebnoj kući koja svakim danom sve više tone prema oceanu, nešto ju vuče u tminu stijena na kojima ljudi gube živote. Pa čak i ljudi iz kuće. Pitanje je samo jesu li prokleti ljudi u tom zdanju ili sam Zaton?
“Ovo nije normalno kućanstvo. Ovdje vlada tmina. Osjećam je.”
Obožavam Rileya i njegovo pisanje. Ima sposobnost stvaranja tmurne atmosfere i sklon je velikim prevratima. Čini se poput sjajnog scenarija za film koji bih rado gledala. U knjizi ima puno smjerova koji vode čitatelja da donosi vlastite zaključke, a čim ih donese shvati da je sve baš suprotno tome. Ta potraga za odgovorima drži pažnju na svakoj stranici. Vrlo intrigantno i pomno osmišljeno. Vidi se da je autor posvećen detaljima i vjeran likovima.
“Prošlost je prošlost. Nije dobro čeprkati po njoj.”
Knjiga je super! Sviđa mi se sve od covera, sadržaja, atmosfere, likova i izgradnje priče. Knjiga me odlično zabavila i svakako ju preporučam.
Daje nam uvid u to da glasine uništavaju živote, a često zapravo i nisu istinite. Ljudi nisu uvijek onakvi kakvima se predstavljaju, a čak i oni najbolji imaju neku sjenu u svojoj prošlosti.
“Bio je tako sićušan. Krhak. Ali čim sam ga ugledala, osjetila sam ljubav čija me snaga uplašila. Ništa drugo više nije bilo važno. Postala sam majka i znala sam da bih sve za njega učinila.”
Bookworm Maja 