Naklada: Profil/2024.
Prevoditelj: Patricija Horvat
Broj stranica: 272
Lucy je spisateljica koja na nagovor bivšeg supruga Williama bježi iz New Yorka pred zarazom koja će prisilno zaustaviti cijeli svijet. Sele se u Maine, u kuću kraj mora. I zaista, svijet tone u lockdown, ljudi se osamljuju i preživljavaju iz dana u dan. Isprve Lucy i ne shvaća obujam straha i zaraze koju nosi Covid, no kada njezini prijatelji iz New Yorka umiraju ili su hospitalizirani, uviđa da se svijet stubokom promijenio.
“Tko zna zašto su ljudi različiti? Rođeni smo s određenom naravi, čini mi se. A onda se svijet obruši na nas.”
Njezine kćeri proživljavaju vlastite krize i, iako se čini da je svijet stao, životi se nastavljaju, ljudi se rastavljaju, vole, mrze, umiru, obolijevaju i, u takvim teškim trenucima, shvaćaju koliko su zapravo oštećeni.
“Tuga kao da mi je sjedala na grudi i podizala se u skladu s…čime? Nisam znala.”
Lucy preispituje vlastiti život, bori se sa snovima o mrtvim ljudima, shvaća da živi u svojevrsnom lockdownu čitavog života.
Svijet nikad više neće biti kao prije, njezino poimanje života nikad više neće biti kao prije. Shvaća da je vrijeme da se pomiri sa svojim manama i manama ljudi oko sebe, shvaća da je vrijeme da prestane pokušavati ‘popraviti‘ te iste ljude.
Pronalazi nova prijateljstva i negdje usput izgubi stara. Lucy i dalje živi.
“Evo što sam naučila o zvuku oceana: postoje dvije razine, jedna je dubok, postojan zvuk, tih i masivan, a druga je zvuk vode koja udara o stijene; to mi je oduvijek bilo uzbudljivo. Svjetlost me zapanjivala, dolazila je svakog jutra i prvo je bila sasvim blijeda, bijela, a zatim bi se takoreći rasprsnula u žutilo i kao da je postajala sve žuća što je dan više odmicao. Kad je kišilo, nije to bila hladna kiša, no noću bi zrak uglavnom zahladio.”
U tišini pandemijske izolacije, Lucy nije samo fizički odvojena od svijeta – suočena je s bolnim spoznajama o vlastitom životu, ispunjenom godinama emocionalne udaljenosti i prešućenih osjećaja. U toj unutarnjoj tišini otkriva kako je prava samoća često ona koju godinama nosimo u sebi, nesvjesni koliko smo propuštenih trenutaka ostavili za sobom.
“Spoznala sam – kao što sam spoznavala u različitim trenucima u životu da će ona izoliranost iz djetinjstva, puna straha i osamljenosti, zauvijek ostati u meni. Moje je djetinjstvo bilo lockdown.”
Želja da ispravi pogreške iz prošlosti savladana je željom da ju bližnji vole. Prihvaća život kakav jest i nastavlja promišljati o njemu kao takvom u doba u kojem se nalazi. Čitav svijet je na prekretnici zbog Covida, a započinju i građanski nemiri zbog policijske brutalnosti, te napad na Capitol. Lucy se čini da stoji izvan svojeg tijela i s distancom promatra sve to. Baš kao što je i svaki od nas promatrao sve silne vijesti kada nas je Covid prikovao za kaučeve i televizije. Sjećam se da sam i sama bezumno svakodnevno pratila broj zaraženih i umrlih. Sjećam se da je to bilo doba kada sam više preživljavala nego živjela. Zaista, kao da sam samu sebe gledala odozdo.
Elizabeth Strout ima divan, emotivan i slikovit stil pisanja. Njezina moć leži u sposobnosti da u čitatelju izazove suosjećanje i čežnju. Svaka njezina knjiga mi je najdraža kada ju pročitam. Tako i Lucy kraj mora. Iako je knjiga tek jedna u nizu o Lucy Barton, može se zasebno čitati.
Izvrsno štivo za kontemplaciju, ali i uživanje. Profinjena proza, sa laganom radnjom i empatičnim preispitivanjima glavne junakinje knjige.
Knjiga mi spada u top 5 pročitanih u 2025. godini. Preporuka!
Bookworm Maja 