Naklada: Iris Illyrica/2024.
Prevoditelj: Lana Momirski
Broj stranica: 263
Radnja prati istraživanje autorice za knjigu čiju je temu tako sebično preuzela. Sebično zbog toga što je postala opsjednuta glavnom junakinjom ove priče- Marguerite de La Rocque i legendom o Ženi Medvjedu. Priča je to o ženi koja je prisiljena na dugo prekooceansko putovanje sa svojim skrbinkom Robervalom. Njezino putovanje je u 16. stoljeću i Karolini je teško pronaći neke konkretne knjige i informacije o Marguerite. Pronalazi novele jedne tadašnje kraljice Margarete Navarske i to joj je zvijezda vodilja do niza umjetničkih slika, citata i spomena, pa čak i noviju knjigu iz 80-tih o Marguerite, ali ta knjiga nije toliko autentična i ne prati stvarnost.
“Oduvijek mislim da se u meni odvija nekakvo natjecanje između svjetla i tame, ponekad sam svjetlost doživljavala kao nešto što od početka postoji u meni a tamu kao ono što se poslije uvuklo, ponekad mi se činilo da je obrnuto, no to se odmjeravanje snaga premjestilo, tako da se činilo da se energije ponajviše nalaze izvan mene. Ja sam bila samo opna kroz koju se one kreću.”
Karolina počinje stravstveno i očajnički pratiti i pisati o temi koja ju opsjeda. Ponekad joj se čini da je njezin spisateljski poziv varka. Preispituje sebe kao umjetnika, ali još i više kao majku. Uspoređuje se sa Marguerite koja je ostavljena na pustom otoku sa družbenicom i mrtvim muškarcem. Trudna. Otuđuje se od sadašnjosti poistovjetivši se sa Marguerite.
“U pisanju ima nekog neprestanog srama i krivnje, u tome da pišeš umjesto da radiš nešto što bi drugima moglo biti od koristi, u tome da živiš za pisanje umjesto da živiš s drugima, u tome da preobražavaš njihove živote, uzimaš svu tu stvarnost i pretvaraš je u riječi, da ih siliš na papir zato da… da zašto?”
Karolina želi dodirnuti stvari koje je možda onomad dirala Žena Medvjed. Želi dio nje u sebi. Ponekad to i pronalazi. Rastrgana je između želje i pokušaja da razotkrije tajnu o životu Marguerite, i želje da bude što bolja majka. Potonje uvijek pobjeđuje. Na kraju Karolina zaista postaje Žena Medvjed.
“Je li moguće da se nešto bilo probudilo u njezinoj nutrini. U početku sam upravo to najčešće vidala pred očima: nešto bezoblično od čega se ne može pobjeći, nešto što ju je razdiralo iznutra, silu kojoj se nemoguće otrgnuti, koja ju je vodila prema glasovitu mraku, nekakvoj središnjoj točki koju je htjela vidjeti na vlastite oči. Često sam se žalila na pitanje koje se neprestano postavlja o ženama, onima u mojim knjigama no i općenito o ženama koje se nekamo otiskuju: je li ona žrtva ili je snažna žena?”
Zanimljivo je to paralelno istraživanje i pisanje o Marguerite, i pisanje svojevrsnog dnevnika autorice. Zanimljiva mi je sama tematika i koncept promišljanja o majčinstvu i položaju žena kroz povijest, kao i njihova izdržljivost.
Ovo je knjiga koja briše granice između žanrova, te stvara nenadmašnu atmosferu koja će zaintrigirati sve ljubitelje introspektivne proze, povijesnih misterija, ali i ženskih glasova.
“Tišina mi je djelovala poput nijemosti u meni koje svjedoči o tome koliko sam nedostojna pažnje koju mi je pokazala. Mislim da sam to u tom času shvatila. Da sam je gledala kao predstavnicu jedne generacije i jednog problema, a zapravo se to moje dijete obraćalo meni. Njezin trud predstavlja vezu između nas, način da se poveže sa svojim porijeklom.”
Žena Medvjed nije jednostavno štivo, ali je duboko potresno i slojevito. Karolina Ramqvist stvara intiman prostor u kojem se povijest i sadašnjost isprepliću, a glasovi zaboravljenih žena ponovno progovaraju. Ovo je knjiga za svakoga tko voli promišljati o granicama fikcije, snazi pripovijedanja i ulozi žena kroz vrijeme. Nije za one koji traže brzu radnju i knjigu koju će pročitati u jednom dahu. Ova knjiga je istinski dar za one koji vole literarnu dubinu i tekst koji ostaje u mislima dugo nakon čitanja.
“Možda zbog ljubavi koju sam osjećala prema djeci nisam bila u stanju vidjeti svoju stvarnost onakvom kakva jest.”
Bookworm Maja 